Ustavna tužba

Share

Prema čl. 62 st. 1 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, N.N. 99/92, 9/02 i 49/02 (dalje: Ustavni zakon) proizlazi:

«Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti … kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.» Načelno je to tako.

Međutim, mnogi ne poznaju smisao i značaj ustavne tužbe pa se odlučuju na upotrebu ovog pravnog sredstva i onda kada za to nema smisla i razloga. Ovo se čini iz neznanja pa i iz revolta, što je pogrešno. Želja nam je da se ovim tekstom upravo pravno neupućeni pouče kada podići ustavnu tužbu budući da ih Ustavni sud jednostavno, ako su neosnovane, odbacuje. Zato što je ustavna tužba posebno i rijetko dopušteno pravno sredstvo za razliku od mnogobrojnih tužbi druge vrste.

Treba uzeti u razmatranje neke primjere. Tako odluka Ustavnog suda u jednom slučaju kaže: «Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu čl. 62 st. 1 Ustava odnosno Ustavnog zakona u povodu kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štiti ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavno sudskom postupku ocijenjeno je da osporavano rješenje ne predstavlja pojedinačni akt u smislu čl. 62 st. 1 Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavno sudsku zaštitu…» (Odluka Ustavnog suda br. U-III5935/2012, 31. siječanj 2013.)

To bi značilo da Ustavni sud može odlučivati i da se ustavna tužba može podnijeti samo onda kada su drugi državni organi koji su odlučivali o povredi ustavnih prava definitivno, konačno, meritorno odlučili o biti stvari ili o suštini stvari. Konačno, kada su iscrpljena sva dopuštena pravna sredstva. Tada se govori o pojedinačnom aktu. Tek tada Ustavni sud može raspravljati o ustavnoj tužbi jer će u protivnom ona biti preuranjena i na kraju odbačena.

O tome svaki podnositelj ustavne tužbe mora voditi strogo računa jer će inače sve biti gubitak vremena i kao takvo nepotrebno i suvišno. Kao primjer možemo uzeti rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za prekid postupka jer nije bio pojedinačni akt u smislu čl. 62 st. 1 Ustavnog zakona. Nije pojedinačni akt protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavno sudsku zaštitu. (Odluka Ustavnog suda br. U-III-3824/2011, 8. prosinca 2011.)

Također, za primjer možemo uzeti i obnovu postupka i prijedlog za ponavljanje parničnog postupka koji je završen sudskom presudom i koji nije pojedinačni akt prema čl. 62 st. 1 Ustavnog zakona. Tako kaže Ustavni sud u jednom konkretnom slučaju «jer se u tim postupcima  ne donosi odluka o pravima i obvezama stranaka u postupku.» (Odluka Ustavnog suda U-III-6017, 2012.)

Na primjer Ustavni sud u svojoj odluci javno objavljenoj kaže: «Odluka kojom se utvrđuju novčani iznosi mjesečne akontacije odlaznih poziva za pretplatnike javnih telekomunikacijskih usluga nije pojedinačni akt.» Ustavni sud ne osporava da se prema čl. 6 Zakona o upravnim sporovima može voditi upravni spor, ali da se u konkretnom slučaju ipak ne radi o pravu i obvezi određenog pojedinca nego da se utvrđivao mjesečni iznos potrošnje što znači da nije u pitanju pojedinačni akt nego opći akt koji djeluje prema svima. (Odluka Ustavnog suda br. U-III-15026/2011) Ustavni sud, dakle, striktno traži postojanje pojedinačnog akta kao uvjet pokretanja ustavnog spora.

Što je pojedinačni akt? Sam Ustavni sud odgovara na to pitanje: «Stoga se pojedinačnim aktom iz čl. 62 st. 1 Ustavnog zakona protiv kojeg je Ustavni sud nadležan odlučivati (pružati ustavno sudsku zaštitu) u pravilu ima smatrati samo odluka donesena u prethodnom provedenom postupku, pravomoćno završenom postupku, kojim je odlučeno o pravima i obvezama stranaka ili o sumnji ili optužbi, ali ne i u postupku u kojem se rješavalo o njegovoj obnovi.» (Odluka Ustavnog suda U-III-6017/2012)

Što znači meritorno? Prema Velikom rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića na str. 835, meritorno rješenje je rješenje koje rješava glavni predmet spora ili bit spora neke stvari ili nešto što je konačno, dovršeno, pravomoćno okončano ili nešto što je završeno. Tek u tom slučaju Ustavni sud može pružati ustavno sudsku zaštitu ako za to ima pravnog osnova.

Share