Utvrda cenzure

Piše: Dušan Cvetanović

Iskustvo života u Hrvatskoj naučilo nas je da se za svako zajamčeno i proklamirano ljudsko i građansko pravo moramo boriti iznova, neovisno o tome koliko je duboko ono urezano u …

Iskustvo života u Hrvatskoj naučilo nas je da se za svako zajamčeno i proklamirano ljudsko i građansko pravo moramo boriti iznova, neovisno o tome koliko je duboko ono urezano u kamen i koliko ono bilo samorazumljivo za vrijeme u kojem živimo. Ustavna prava građana prečesto su mrtvo slovo na papiru, a time i češće iznimka negoli pravilo. Zbog toga nam i nije nevjerojatna činjenica da na izmaku druge decenije 21. vijeka u Hrvatskoj postoji i djeluje javna televizija koja, po mišljenju mnogih u zemlji, više podsjeća na utvrdu cenzure i kontroliranih vijesti nego na moderan javni servis uređen zakonom i kontroliran od građana koji ga financiraju radi općeg dobra. Urušavanje kvalitete i novinarskih standarda na javnoj televiziji prisutno je već dugi niz godina. Započelo je masovnim odlaskom uglednih i dokazanih novinarskih imena, a ovih mjeseci doživljava svoju kulminaciju u masovnom tužilačkom pohodu vodstva javne televizije protiv svih koji joj “ruše ugled i dostojanstvo”.

Od novinara koji su o novinarstvu naučili sve na HRT-u, a onda pobjegli glavom bez obzira, stvorena je najmanje jedna respektabilna televizijska kuća, a oni koji su ostali suočeni su s postupcima koje opisuju kao degradiranje i cenzuru njihovog novinarskog rada. Iako je javna televizija oduvijek bila poprište borbi između raznih politički i ideološki suprotstavljenih skupina, nikada stanje u njoj nije bilo ovako vidljivo loše, čak i onima koji su samo konzumenti programa koje javni servis pruža. Nemoguće je ne primijetiti masovan nestanak kvalitetnog kadra, ideološku pristranost, davanje značaja i prostora ideologijama koje se u civiliziranom svijetu odavno nalaze na smetlištu povijesti. Neovisno i profesionalno istraživačko i kritičko novinarstvo, kao najvažniji segment novinarskog posla, potpuno je iščezlo s ekrana, a sve emisije koje su pokušavale rješavati probleme građana zamijenjene su onima koje se bave vedrim temama i potpuno ignoriraju realnost života u zemlji.

Rasprave o kvaliteti javne televizije traju godinama, a njena nepopularnost, osim lošim programom, zaslužena je i bjesomučnim utjerivanjem pristojbe koja vrlo često završava ovršnim postupcima protiv ionako osiromašenih građana. Nezadovoljstvo i odbojnost koje njeno djelovanje generira u društvu kulminiralo je početkom ove godine zbog serije tužbi protiv bivših i sadašnjih novinara te kuće, ali i drugih medija, portala ili bilo koga tko je kritički pisao o radu televizije. Prema podacima Hrvatskog novinarskog društva, u toku je čak 36 sudskih postupaka radi zaštite časti i ugleda, a odštetni zahtjevi iznose ukupno preko dva milijuna kuna. Osim što je to nezapamćen presedan u povijesti javne televizije, radi se o djelovanju nespojivim s bilo kakvom idejom javnog medija. Filozofija koja stoji iza takvog pohoda poznata je i podsjeća na stil koji se njegovao u zlatnim godinama cenzure i uske povezanosti medija i političkih elita. Iako je utjecaj javne televizije uslijed drastičnih tehnoloških promjena danas znatno smanjen, ona i danas predstavlja moćno sredstvo održavanja političkog utjecaja, peglanja javne percepcije i u konačnici opstanka na poziciji moći. Upravo tome svjedočimo i danas – vjerojatno posljednjim trzajima sustava koji javna sredstva pokušava upregnuti u korist jedne manjine.

Javna televizija kao javni servis koji troši ogroman novac poreznih obveznika dužna je trpjeti kritike javnosti i na njih odgovarati argumentima, ukoliko ih ima. Suprotno takvoj praksi, vodstvo javne televizije odlučilo je iskoristiti nepresušna sredstva kojima raspolaže kako bi se sudskim parnicama i ogromnim odštetnim zahtjevima obračunalo sa svakim tko se usudi reći ono što je cjelokupnoj javnosti jasno – da je na javnoj televiziji ograničena sloboda stvaranja i mišljenja. Korištenje institucija države, javnog novca i zakona kako bi se suzbila svaka kritika niti je demokratski niti učinkovito, jer prije ili kasnije takvi sustavi padaju kao kule od karata. Javnost vrlo dobro razlikuje represiju od legitimnih poteza pravne zaštite. Jedini rezultat koji vodstvo javne televizije može polučiti ovakvim nelegitimnim postupanjem je jedinstven stav javnosti u osudi njegovog rada. Sustav ne može pobijediti javno mnijenje, a ono je jasno. Javna televizija proizvodi loš program, ima loše rezultate, ne osigurava pluralizam mišljenja i previše košta porezne obveznike.

Takav stav javnosti, koji je gotovo jedinstven, vodstvo javne televizije neće i ne može pobiti nikakvim statistikama, anketama, a ponajmanje tužbama. Sukladno tome, tužilačka haranga koja je u toku zasigurno će završiti porazom onih koji su je pokrenuli, ne zato što neće uspjeti u tužbenim zahtjevima, nego zato što će izgubiti i zadnje tragove povjerenja javnosti u vjerodostojnost i kvalitetu javnog radiotelevizijskog servisa.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: