Uvjeravanje u istinu Thompsonom

Share

„Hoćemo li stići na vrijeme?“ pita jedna veoma mlada djevojka drugu, isto tako mladu, u tramvaju koji se polako vuče kroz zagrebačku večernju prometnu gužvu. „Ne boj se, stići ćemo“, odgovara druga, nervozno pogledavajući kroz mutni tramvajski prozor tražeći prostorni orijentir. „Ne smijemo zakasniti!“ čuje se opet ona prva djevojka u polupraznom tramvaju. Nakon nekog vremena zajedno izlazimo na stanici i sve je očiglednije da će nas večeras povezati događaj kojem ćemo prisustvovati iz različitih pobuda.

Naime, u Studentskom katoličkom centru (SKAC) u Palmotićevoj ulici, odmah do bazilike Presvetog srca Isusovog (u kojoj se inače održavaju mise za Antu Pavelića), gostuje Marko Perković Thompson na jednom od susreta za srednjoškolce pod nazivom „Mijenjam svijet“, a tema njegovog izlaganja prigodno je nazvana „Vjera, ljubav i domovina“. Ulazimo u dvoranu prepunu mladih ljudi. Tražimo mjesto, no ne nalazimo ga. Zbijeni i pritisnuti uz prozor, čekamo početak razgovora. Sve se ovo događa krajem prošlog mjeseca, kada je bilo neobično toplo za ovo doba godine.

Najprije, Thompsona najavljuje pater Ivan Ike Mandurić, koji nakon zajedničke molitve Očenaša brojne srednjoškolce uvodi u temu riječima: „Brojni nas dovode u sumnju prema domovini, vjeri i obitelji. Svatko tko nasjedne, bit će nesretan. Mi nećemo imati mira dok vas ne uvjerimo u istinu.“ A onda uz gromoglasan aplauz dolazi sam Thompson, pozdravivši srednjoškolce s „najsvetijim i najljepšim hrvatskim pozdravom: hvaljen Isus i Marija“.

Na prvo pitanje časne sestre, koja je inače vodila razgovor, odgovorio je blagim glasom, a govorio je o vjeri i njenoj važnosti u svakodnevnom životu. Upozorio je učenike da paze što pričaju i što izlazi iz njihovih usta jer je to prevažno. Taj me odgovor iznenadio i zbunio: zašto onda on pjeva ustašku pjesmu „Jasenovac i Gradiška Stara“ kojom se veličaju klanje, ubijanje i smrt drugih?

Dvorana je bila premalena za sve mlade vjernike koji su došli čuti svog idola i koji su upijali svaku njegovu riječ. Nije trebalo puno vremena da se dotakne Čavoglava, svog rodnog mjesta u kojem je nakon rata izgrađena crkva Hrvatskih mučenika – prvo proglašeno mjesto molitve za domovinu. Sam spomen Čavoglava kod djece je izazvao ushićenje jer ih je to asociralo na njegovu najpoznatiju pjesmu „Bojna Čavoglave“ koja počinje ustaškim ili, po nekim novijim tumačenjima, starim hrvatskim pozdravom „Za dom spremni“. Thompson je rekao da su Čavoglave bile na prvoj liniji obrane te da su četnici došli do njih, ali nikada u njih nisu ušli. To ga je inspiriralo da napiše tu pjesmu koja mu je, kako sam kaže, „izašla iz srca“. Podsjetimo, to je ona ista pjesma u kojoj kaže: „Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji.“ Iako se do tada nije profesionalno bavio glazbom, napisavši ovaj „hit“ shvatio je da se putem glazbe može slati poruka i tako je nastavio nizati „hitove“. Posebno je apostrofirao svoju pjesmu „Anice, kninska kraljice“ za koju je rekao da je i danas mladi jako vole. Ova pjesma počinje stihovima: „Zbog Anice i bokala vina zapalit ću Krajinu do Knina. Zapalit ću dva-tri srpska štaba da ja nisam dolazio džaba.“

Thompson se, naravno, osvrnuo i na Domovinski rat te napomenuo da ima onih koji, nažalost, na njega gledaju drugim očima. „Domovinski rat je poziv. Hrvatski branitelji su odlazili na poziv svoje domovine koja je krvarila. Ona je zvala i gotovo“, elokventno je objasnio. Na pitanje časne sestre da li je Hrvatska danas ono za što su se branitelji borili, odgovorio je: „Zamislite kako je meni bilo u komunizmu, kako su oni manipulirali i nametali svoje ideologije. Vi ste danas slobodni, imate našu Hrvatsku, sanjanu. Nemojte nikada više dopustiti da itko manipulira s vama. Nitko ne može više iskriviti povijesne činjenice. Na vama je budućnost i nemojte dopustiti da vam ulijevaju strah. Strah je đavolski. Ne dopustite da vam govore da nešto ne smijete ili da niste za dom spremni. Nemojte se bojati voljeti Hrvatsku srcem i dušom!“ poručio je Thompson mladima, koji su ovaj njegov govor pozdravili još jednim snažnim i frenetičnim aplauzom.

Nakon toga je otpjevao i odsvirao neke svoje balade o ljubavi, smrti, vukovima…, a svi u dvorani, uz prigušeno svjetlo, pjevali su ih kao jedan. Za to vrijeme netko je prošao s korpom, probijajući se kroz gužvu, u koju su učenici ubacivali papiriće s pitanjima za svog idola. Časna sestra je, naravno, savjesno odabrala nekoliko papirića s pitanjima: Što je temelj dobrog braka? Kako sačuvati vjeru? Kada će novi album? Thompson je zamolio učenike da, kada dođu kući, mole za njegov novi album. Pater Ike je završio predavanje molitvom i pozvao učenike na slikanje i druženje s „dragim gostom“.

Puno toga je problematično u izboru Marka Perkovića Thompsona da otvori ciklus predavanja namijenjenih srednjoškolcima. Ne može se čak ni polemizirati oko toga jesu li njegove pjesme diskutabilne i kontroverzne jer je to toliko očito. Kako je uopće moguće da netko tko pjeva sve te agresivne, osvetoljubive i krvoločne stihove drži predavanja djeci i omladini o ljubavi?! U današnjem svijetu očito je moguće i nitko iz te crkve, iz tog kluba, nitko od roditelja i te djece i omladine nije vidio u tome ništa problematično.

Sva ta djeca i omladina gledala su ga toliko ozareno, njima je ova večer bila doista jako važna. Uspjeli su uvjeriti tu djecu i omladinu da je taj čovjek, njihov idol, veliki vjernik, da je kompetentan pričati im o ljubavi i domoljublju. Toliko je obrazovanih i pametnih ljudi koji su te večeri mogli sjediti na njegovom mjestu i diskutirati s učenicima o tim temama. Na toliko se načina može pokazati kako biti istinski vjernik i kako voljeti svoju domovinu. U tome nema ništa loše, ali ima puno toga lošeg kada se nekog poput Thompsona izabere da priča o tako uzvišenim temama. Jer netko tko je tako pjevao o mržnji, ne bi smio mladima pričati o ljubavi.

Share