Valentina Otmačić: U Hrvatskoj nije dovoljno prepoznata važnost vrtića

Share

Međunarodni dan djeteta i rođendan UN-ove Konvencije o pravima djeteta, koju je Hrvatska potpisala 6. oktobra 1991., obilježava se 20. novembra. No siromaštvo, koje se posebno teško odražava na djecu, sve je veći problem u Hrvatskoj. Mnogim siromašnim obiteljima božićno vrijeme nije vrijeme radosti i blagostanja.

O položaju i pravima djece razgovarali smo s predstojnicom Ureda UNICEF-a za Hrvatsku Valentinom Otmačić.

Kakav je položaj djece u Hrvatskoj 23 godine nakon potpisivanja UN-ove Konvencije o pravima djeteta?

Prema brojnim indikatorima o dobrobiti djece, poput niske stope smrtnosti djece mlađe od pet godina, visokog postotka djece koja ostvaruju zdravstvenu skrb, broja djece upisane u osnovne škole, kao i pozitivnih propisa koji utvrđuju prava djece, Hrvatska u realizaciji dječjih prava spada među najrazvijenije zemlje svijeta. Međutim, dobri prosjeci često skrivaju nejednakosti. Tako je u Hrvatskoj izražena neravnopravnost u ostvarivanju brojnih prava, poput prava na ranu intervenciju u djetinjstvu, predškolsko obrazovanje, nejednakosti koje proizlaze iz smanjenih životnih prilika zbog siromaštva i slično. Te je nejednakosti uočio i Odbor za prava djeteta u svojim preporukama Vladi RH koje su stigle krajem rujna ove godine. Dodatne uvide u pojedina područja vjerujem da će donijeti ažurirana situacijska analiza stanja prava djece, koju će UNICEF predstaviti do sredine sljedeće godine. Po rastućem broju prijava Uredu pravobraniteljice za djecu vidimo da iz godine u godinu svijest o dječjim pravima raste, a usporedno s tim i zahtjevi da se ona poštuju i ostvaruju.

Nedostatak pedijatara

Što se poduzima da se najosjetljivijim grupama pomogne i koju sve djecu ubrajamo u najosjetljivije grupe?

Nova Nacionalna strategija za prava djece 2014-2020. prepoznala je brojne ranjive skupine djece kao područje u kojemu postojeće usluge treba proširiti ili ih u većoj mjeri učiniti dostupnima. To je dobar temelj za sustavne promjene i bolje ostvarivanje prava djece. UNICEF u sklopu aktualnog mandata (2012-2016) nastoji podržati održive promjene kroz modeliranje novih usluga koje odgovaraju na potrebe ranjive djece i njihovih obitelji te kroz kontinuirana istraživanja koja donose uvide na temelju kojih se mogu donositi mjere i poboljšanja u sustavu skrbi o djeci.Pritom podrazumijevamo djecu koja žive u siromaštvu i u prometno izoliranim mjestima, djecu s teškoćama u razvoju, djecu nacionalnih manjina, djecu u sukobu sa zakonom i djecu koja odrastaju u institucijama. Jedno od novijih istraživanja je upravo ono o siromaštvu djece predškolske dobi, no tu su još i druga istraživanja poput provedbi mjera za djecu u sukobu sa zakonom, položaja djece s teškoćama u razvoju, dostupnosti usluga za najmlađu djecu itd. Ona podižu svijest o poteškoćama u ostvarivanju prava najranjivijih skupina, a uz podatke uvijek nastojimo donijeti i preporuke za mjere i politike koje mogu dovesti do smanjivanja nejednakosti. Dodatno, UNICEF nastoji u suradnji s korporativnim partnerima usmjeriti izravnu pomoć kroz udruge i centre za socijalnu skrb obiteljima slabijeg imovinskog statusa i podržati oporavak djece od poplava koje su tisuće obitelji ostavile bez krova nad glavom. S početkom školske godine UNICEF je sudjelovao u nabavi školskih knjiga za djecu u suradnji sa siromašnijim općinama koje su također stradale u poplavama, ali nisu bile prisutne u medijima poput mjesta u županjskoj Posavini.

Mnoga djeca na ratom pogođenim područjima žive u teškim uvjetima, na rubu siromaštva, izolirana od ostatka svijeta, često i bez struje

Ta slika ne pripada u okvir visoko razvijene zemlje svijeta i zemlje članice Europske unije. Vjerujem kako činjenica da sada pripadamo među najrazvijenije opravdano donosii veća očekivanja od države da ostvari prava svakog djeteta. Sve što je postignuto kroz pregovore, promjene i želju da budemo dio EU-a treba poduprijeti i stvarnim promjenama, posebice za dobrobit najranjivijih skupina djece. Ključ je u osiguravanju jednakih mogućnosti za svu djecu. Možda kao društvo ne možemo priuštiti da te mogućnosti budu idealne, ali moraju biti ravnopravne. Ne smijemo dozvoliti da razvoj potencijala i uspjeh djece počne ovisiti o poštanskom broju, tj. o mjestu njihovog rođenja i života. U praksi to znači da svako dijete, kako u gradu tako i na selu, ono s teškoćama u razvoju i ono bez njih, treba imati mogućnost da se obrazuje od najranijih dana. Ulaganje u predškolsko obrazovanje pokazalo se kao jedna od uspješnih mjera suzbijanja siromaštva.

Koliko je danas prisutno nasilje među djecom ili nad djecom i da li je to povezano s bliskim ratnim iskustvom i traumama koje su posljedice rata?

Kada u određenom društvu nasilje postane uobičajen obrazac ponašanja – kao što se to događa tijekom ratova – onda je taj obrazac vrlo teško iz korijena izmijeniti. Stoga vjerujem da iskustvo rata dodatno doprinosi raširenosti nasilja nad djecom i među djecom, premda je ono, kako pokazuje jedna recentna UNICEF-ova studija, vrlo rašireno i u zemljama koje nemaju ratno iskustvo. Kapaciteti konstruktivne transformacije sukoba moraju se sustavno i uporno graditi, kako među djecom tako i među odraslima. S ponosom ističem da je upravo u Hrvatskoj razvijen vrlo uspješan program prevencije vršnjačkog nasilja „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“, koji je nedavno prepoznat kao jedna od najboljih svjetskih praksi na ovom području.

Hrvatska se još nije oporavila od posljedica rata, a već ju je zadesila gospodarska kriza, koja možda najviše pogađa djecu.

Gospodarska kriza u Hrvatskoj i diljem Europe snažno je utjecala na djecu, a istraživanja pokazuju da su najteže pogođene one skupine djece koje su i prije recesije bile ranjive. Međutim, brojne zemlje uvidjele su da je ulaganje u djecu ne samo njihova moralna obaveza, nego i njihov ekonomski interes, pa su mudrim mjerama uspjele smanjiti stopu dječjeg siromaštva tijekom same recesije. Naime, ukoliko se ne uhvatimo ukoštac s rastućim dječjim siromaštvom, posljedice će biti pogubne kako za tu djecu tako i za društvo u cjelini.

Nerijetko smo svjedoci da djeca s teškim dijagnozama čekaju i po godinu dana na magnetsku rezonancu.

Da, u zdravstvenoj zaštiti djece također postoje velike nejednakosti u pokrivenosti zdravstvenim uslugama, što je uočio i Odbor za prava djeteta. Nedostatkom usluga opet su pogođeni najranjiviji, a posebice djeca koja žive u ruralnim krajevima i djeca manjinskih skupina. Društvo za socijalnu i preventivnu pedijatriju već dugo upozorava na kroničan nedostatak pedijatara, a u velikoj mjeri nedostaje i stručnjaka za mentalno zdravlje djece.

Rad s ranjivim obiteljima

Koje su to pozitivne politike koje mogu dovesti do smanjivanja nejednakosti i osiguravanja jednakih mogućnosti za svu djecu?

Prije svega, važno je da postoji politički konsenzus oko prioriteta i načina na koji razmišljamo o tome kako zaštiti najranjivije u cjelokupnoj ideji izlaska iz recesije. Stručnjaci Ekonomskog instituta napravili su za Europsku komisiju analizu i preporučili niz mjera koje bi mogle prekinuti začarani krug nejednakosti. Neke od mjera uključuju podršku države roditeljima u usklađivanju roditeljstva i posla, povećanje pristupa predškolskom odgoju i obrazovanju, posebice za ranjive grupe, poput djece iz siromašnih obitelji, romsku djecu, djecu koja žive u prometno izoliranim područjima. Treba razmotriti povezivanje mjera koje se odnose na financijske transfere obiteljima u siromaštvu i napraviti jasan okvir za akciju.

Djeca s posebnim potrebama spadaju među najugroženije. Što se čini kako bi im se pomoglo?

Djeca s teškoćama u razvoju, nažalost, nerijetko doživljavaju diskriminaciju, a društvo još uvijek na njih gleda sa sažaljenjem i fokusom na njihove poteškoće, a ne na ogroman potencijal koji se krije u svakom djetetu. Brojne udruge roditelja bore se za kvalitetniju skrb, ali i drugačije gledanje društva na djecu s teškoćama u razvoju. U suradnji s resornim ministarstvima, stručnjacima i roditeljima UNICEF nastoji osigurati podršku za ranu intervenciju u djetinjstvu, jer uz pravovremene, kvalitetne i dostupne usluge rane intervencije možemo poboljšati kvalitetu života i ishode za brojnu djecu s teškoćama u razvoju. Trenutačno broj takvih usluga raste, teškoće ili razvojna odstupanja se u većoj mjeri prepoznaju, posebice u zajednicama u kojima lokalne vlasti podržavaju zapošljavanje stručnjaka i gdje su stručnjaci dostupni pa se i sami umrežavaju. No potrebno je učiniti još više jer u brojnim zajednicama roditelji nemaju potrebnih usluga, a bez njih je velika vjerojatnost da će se obitelj odlučiti na institucionalni smještaj, koji je skuplji za društvo, a djecu lišava individualne i tople obiteljske skrbi nužne za njihov razvoj.

Koliko su djeca izložena diskriminaciji?

Odbor za prava djeteta je u svojim preporukama izrazio zabrinutost utvrdivši da je de facto diskriminacija i dalje raširena prema djeci u marginaliziranom i nepovoljnom položaju (djeci koja pripadaju manjinskim etničkim i religijskim skupinama, romskoj djeci, djeci koja žive u siromaštvu, djeci sa zloćudnim ili rijetkim bolestima i djeci stranaca). Prema podacima Ureda pravobraniteljice za djecu, porastao je broj pritužbi povezanih s diskriminacijom djece, osobito u području obrazovanja romske djece.

Koliko razlike između društvenih slojeva, koje su sve uočljivije, mogu biti opasne za budućnost djece, za izgradnju njihovog samopouzdanja?

Na izgradnju dječjeg samopouzdanja u najvećoj mjeri utječu odnosi u obitelji, od najranijih godina. Stoga je važno podržati roditelje u njihovoj ulozi, a podršku roditeljima je društvo prihvatilo kao normu s Konvencijom o pravima djeteta. Rad s ranjivim obiteljima i djecom je važan u smanjivanju nejednakosti, baš kao i socijalni transferi koji pomažu obiteljima bez prihoda od zaposlenja ili niskim prihodima da prežive u ovim recesijskim vremenima. Materijalne i imovinske razlike među djecom postaju rizične po samopouzdanje djece i obitelji onog trenutka kada društvo i odrasli počnu djecu iz obitelji nižih primanja tretirati kao „socijalni slučaj„, što ih dovodi u poziciju neravnopravnosti.

Osnovnoškolske knjige nisu besplatne i obrazovanje sve više košta. Da li u našem društvu sva djeca imaju jednake mogućnosti?

Društvo jednakih mogućnosti počinje od rođenja, nastavlja se u vrtiću i u tom je segmentu potrebno puno više učiniti, jer su upravo vrtići mjesto gdje se prilike za uspjeh počinju izjednačavati. U Hrvatskoj se vrtići i dalje smatraju uslugom za zaposlene roditelje, dok je njihova uloga u smanjivanju nejednakosti još uvijek nedovoljno prepoznata. Zaostajemo u ulaganjima u predškolski odgoj u odnosu na prosjek EU-a. Američki ekonomist i nobelovac James Heckman ukazao je na potencijal kvalitetnih programa za djecu u ranijoj dobi upravo u smanjivanju nejednakosti i podizanja konkurentnosti jednog društva. Za društvo je puno skuplje i teže kasnije se baviti posljedicama nejednakih mogućnosti u djetinjstvu, bez obzira na to radi li se o nedostatku usluga poput rane intervencije ili nepostojećoj podršci roditeljima i djetetu u prvim godinama života.

Djecu uključiti u odlučivanje

Koji su izazovi pred djecom, pred roditeljima i pred školom, ali i društvom u cjelini?

Sada već dugotrajna recesija jedan je od izazova vremena u kojem živimo i ona pogađa gotovo svu djecu, a sve veći broj obitelji vodi u rizik siromaštva. Zaposleni roditelji sve više vremena provode na poslu i utoliko im je teže usklađivati svoje poslovne obaveze s roditeljskima. Europska je unija prepoznala ovaj izazov i proglasila 2014. godinom usklađivanja obiteljskog i poslovnog života. Vrijednosti potrošačkog društva dodatno otežavaju razlikovanje želja i potreba kod djece. Nasilje među djecom i nad djecom je problem koji se u velikoj mjeri još uvijek tolerira i na koji se nedovoljno reagira. Svi ti izazovi i problemi traže da se kao društvo opredijelimo i odredimo prema njima, da uključimo i djecu u njihovo rješavanje. Radi se o procesima promjena ponašanja, stavova, pa i načina na koji donosimo odluke, u kojima različiti segmenti društva trebaju dati svoj doprinos.

Koliko su djeca uključena u donošenje odluka koje se tiču njihovog života i prava?

Zadnje istraživanje u kojemu smo pitali osnovnoškolce o njihovom uključivanju u donošenje odluka pokazalo je da se od djece uglavnom ne traži mišljenje prilikom donošenja odluka u školi (75 posto), kao ni onih u njihovim mjestu, a koje se tiču upravo njih (88 posto). Ukoliko se djecu i traži neko mišljenje, u najvećoj mjeri se radi o biranju predsjednika razreda.Naviku i vještinu uključivanja djece kao društvo tek trebamo steći, kako bi prigodno uključivanje preraslo u sustavno i smisleno suodlučivanje u stvarima o kojima nam djeca mogu dati vrlo dragocjene uvide i mišljenja. Djeca često odustaju od davanja mišljenja i stavova jer su već zaključila da ona nikome nisu bitna i to svakako treba promijeniti.

U vrijeme krize oči siromašnih uprte su u humanitarne organizacije. Sve je više onih koji traže pomoć, a sve manje donatora.

Aktivnosti UNICEF-a ne bi bile moguće bez donatora – studenata, zaposlenih, umirovljenih, slobodnih umjetnika, profesionalaca, tvrtki i Vlade RH. Tako je bilo od prvoga dana, od osnutka organizacije 11. prosinca 1946. koja ovisi o dragovoljnim prilozima. Zbog recesije smanjeno je financiranje brojnih društveno korisnih inicijativa i udruga, ali svaka kriza donosi i izazov kako s istim ili smanjenim sredstvima napraviti jednako ili više. Pred tim izazovom su i državna uprava i jedinice lokalne samouprave, udruge, humanitarne organizacije i veći dio poslovnog sektora. To je vrijeme u kojemu je važno mudro i strateški ulagati, a ulaganje u djecu doista je najmudrije, što prepoznaju i brojni građani naše zemlje koji, premda često u nezavidnoj situaciji, nastavljaju podržavati djecu putem UNICEF-a.

Share