Vaskrs nije ništa drugo doli sinonim za solidarnost

Share

Katolici i protestanti, grkokatolici i neke pravoslavne crkve Uskrs su proslavile u nedjelju 1. aprila dok će većina pravoslavnih, pa tako i pravoslavni Srbi, to učiniti u nedjelju 8. aprila. I odmah na početku, od srca želim sretan Vaskrs sestri i braći pravoslavnim Srbima! Elem, nećemo se ovdje baviti kalendarima i pashalijama jer, znamo, to se mijenja iz godine u godinu pa je tako lani Uskrs isti dan (16. aprila) slavilo cijelo kršćanstvo, već ću iskoristiti činjenicu što se javim između katoličkog i pravoslavnog Uskrsa pa da na metaforički način progovorim o odnosima Katoličke Crkve i pravoslavnog svijeta. Kao i uvijek, pokreće me želja za mirom i razumijevanjem.

Moralni je imperativ pred svima: nelogično je pretendirati na solidarnost sekularnoga civilnog društva ako religija nije unutar sebe sklona solidarnosti. Jedinstvo što ga traže jedni i drugi nije ni upijanje drugih ni stapanje s drugima, nego poštivanje raznolike punine Crkve, koja, u skladu s voljom svoga utemeljitelja Isusa Krista, mora biti uvijek jedna

Započeo bih konstatacijom da je susret pape Franje s patrijarhom Ruske Pravoslavne Crkve Kirilom na Kubi 12. februara 2016. bio prvorazredni događaj, iako ne neočekivan. Zatim ću spomenuti slučaj Alojzija Stepinca kojeg ne bi trebalo izravno stavljati u ovaj kontekst iako je Papina spremnost da pokaže razumijevanje za srpsko-pravoslavne argumente mogla igrati određenu ulogu, više kao opći znak popuštanja napetosti. Elem, dok je beogradska Politika pisala da je kanonizacija Stepinca „prvorazredno političko pitanje“, sam ruski mitropolit Hilarion (ministar vanjskih poslova Ruske Pravoslavne Crkve), koji je bio jedan o najzaslužnijih za organizaciju ekumenskog susreta u Havani, u intervjuu Politici rekao da je lijepo što je Papa pokazao otvorenost ali da je to (Stepinčeva kanonizacija) ipak stvar Katoličke Crkve na koju Pravoslavna Crkva ne može bitno utjecati. Ali ostaje ipak činjenica da to više nije stvar samo SPC-a jer su se i druge pravoslavne crkve u to uključile, od carigradske (koja je protestirala prije Stepinčeve beatifikacije u oktobru 1998.), na dalje.

Postoji 14 autokefalnih pravoslavnih crkava, od toga pet slavenskih: ruski, srpski, poljski, bugarski, češko-slovački patrijarhat, koje obuhvaćaju dvije trećine svih pravoslavaca na svijetu zbog čega imaju tako veliku težinu. Odnosi Vatikana i tih crkava su bremeniti, više zbog psiholoških nego zbog teoloških razloga. Zato se ulaže puno truda u „čišćenje memorije“ i u razvoj „kulturnog ekumenizma“ (upoznavanje tradicije, kulturna razmjena). Zahvaljujući sličnom ponovnom zajedničkom čitanju povijesti bila je moguća pomirba između pape Pavla VI. i ekumenskog patrijarha Atanagore 1965. i uzajamno skidanje ekskomunikacija iz 1054.

Malo je pak poznata činjenica da veliki broj katoličkih svećenika i teologa specijalizira na pravoslavnim učilištima (od Petrograda do Vladivostoka i drugdje) kao i da brojni pravoslavni teolozi doktoriraju ili to kane činiti u Rimu kao što je slučaj s novim dalmatinskim vladikom, gospodinom Nikodimom Kosovićem. Dakle, akademska razmjena je izuzetno važan, kvalitetan proces koji će bez sumnje donositi velike plodove u ekumenizmu.

Možda je dobro da u ovoj prigodi malo relativiziramo značaj te 1054. godine, jer se međucrkvena zbivanja te godine najčešće toliko pojednostavljuju da zapravo zamračuju istinu o njima, zatamnjuju njihov stvarni značaj. Naime, obično se i u nastavi povijesti, ali i na crkvenim učilištima u našim kršćanskim crkvama predaje i njeguje predodžba da je do 1054. godine postojalo uzorno i netaknuto jedinstvo i sakramentalno zajedništvo istočnih crkava i crkve Zapada te da su te „kobne i sudbonosne“ godine dvojica predstavnika, patrijarh Cerularije i kardinal Humbertus, kao sjekirom, presjekli vezu istočne i zapadne crkve te da zbog toga od te godine imamo raskol sve do danas. To je posve krivo jer anateme ili ekskomunikacije iz 1054. uopće nisu presudne za raskol. Anatema je bilo i prije i poslije 1054. Navedimo, primjerice, raskol iz vremena patrijarha Akacija u 5. stoljeću ili raskola iz vremena patrijarha Focija u 9. stoljeću. Također je i sakramentalnog zajedništva bilo i nakon 1054. Uglavnom, važno je imati u vidu da današnji raskol nije posljedica jednog čina nego dugotrajnog, višestoljetnog, procesa. Presudne za raskol nisu anateme. Što je onda presudno? Presudne su različite ekleziologije i neke teološke teme, manje značajne, u zapadnoj i istočnoj crkvi. No to nije naša tema.

Moralni je imperativ pred svima: nelogično je pretendirati na solidarnost sekularnoga civilnog društva ako religija nije unutar sebe sklona solidarnosti. Jedinstvo što ga traže jedni i drugi nije ni upijanje drugih ni stapanje s drugima, nego poštivanje raznolike punine Crkve, koja, u skladu s voljom svoga utemeljitelja Isusa Krista, mora biti uvijek jedna, sveta, katolička (opća) i apostolska. Ta je predaja našla puni odjek u nepromjenjivoj ispovijesti vjere svih kršćana, u Simbolu što su ga izradili oci ekumenskih sabora u Niceji i Carigradu (usp. Slavorum Apostoli, 15). Ukratko, slavimo li Vaskrs, pa makar folklorno ili zato jer je to pitanje našeg identiteta, a ne samo zdravlja duše, moramo biti solidarni i spremni tražiti solidarnost. Jer – Vaskrs je sinonim za solidarnost!

Drugi vatikanski je sabor sa svom jasnoćom priznao blago što ga posjeduje Istok i od kojega je Zapad „mnogo stvari preuzeo“; naglasio je da su temeljne dogme kršćanske vjere definirane na ekumenskim saborima proslavljenim na Istoku; pozvao je da se ne zaboravi kroz kolike je patnje prošao Istok kako bi sačuvao svoju vjeru. Nauk Koncila nadahnuo je ljubav i poštivanje za Istočnu tradiciju, potakao je da se na Istok i Zapad gleda kao na sastavnice mozaika koje zajedno čine slavno lice Pantokratora – Krista Svevladara, čija ruka blagoslivlja čitavu Ekumenu. Koncil je otišao još i dalje izjavljujući: „Nije stoga čudo da neke strane objavljenog misterija ponekad prikladnije shvaćaju i bolje osvjetljavaju jedni nego drugi, tako da za one razne teološke formule nerijetko valja prije reći da se međusobno dopunjuju negoli suprotstavljaju“ (Unitatis redintegratio, 17).

Premda su uzroci i razlozi ekumenskog zaziranja i „sporohodnosti“ na našim prostorima u konačnici prepoznatljivi i u određenom smislu „razumljivi“, premda ne i opravdani, ipak se i hijerarsi i teolozi i vjernici svih ostalih razina u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj (i u BiH), dakle svi mi na prostorima naših samostalnih država možemo propitati svoju savjest, zašto je lakše i brže organizirati susret između poglavara Katoličke Crkve i poglavara prostorno udaljenije Ruske Pravoslavne Crkve nego li između poglavara Katoličke Crkve i poglavara prostorno bliže Srpske Pravoslavne Crkve? Što nas to uvijek iznova truje da su nam gesla više: „srpska zemljo, ti propala ako papu dočekala“ ili pak „grčka (pravoslavna) vjera, nikakva vjera“, nego li Isusova molitva: „da budu jedno“ (Iv 17, 11)?!

Ako Isusova zapovijed glasi: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15, 12), po čijoj se zapovijedi mi zapravo ravnamo, svjesni toga ili nesvjesni, kada „mišlju, riječju, djelom i propustom“ ranjavamo jedni druge? Očito je: po zapovijedi Isusa Krista, zasigurno se ne ravnamo! Što je onda temelj našeg života i naših međusobnih odnosa? Što je razlog našim netrpeljivostima i podjelama?

S obzirom na višeslojnu situaciju u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi želim vjerovati da će put poglavara Katoličke Crkve do susreta i s poglavarom Srpske Pravoslavne Crkve biti brži i lakši. Ja žarko želim da Papa uđe i pomoli se u hramu Svetoga Save u Beogradu! Možda nisam dovoljno realan, ali zar i Sveto pismo ne govori o abrahamovskoj „nadi protiv svake nade“ (Rim 4, 18)? Valja računati s time da nam mostorušitelja, huškača i bukača inficiranih međunacionalnom, međuvjerskom, međusvjetonazorskom, međustaleškom i međustranačkom mržnjom ni u Crkvi ni izvan Crkve nažalost još dugo neće ponestati, no radi zajedničkog mira i dobra na svima nama je da se i u međunacionalnim i međucrkvenim odnosima u što je moguće većoj mjeri oslobađamo od destruktivnih paradigmi, bilo onih „velikonacionalnih“, bilo onih eklezijalno isključivih.

Vrijeme će pokazati koliko dugo će i nama, u ovim našim još uvijek kojekakvim prizemnim sebičnim interesima duboko konfrontiranim sredinama, biti potrebno da shvatimo da nas put neistine, klevete, ogovaranja, nanošenja bilo koje vrste zla bližnjemu, ne vodi u bolje i Božje, nego u propast ne samo naših „neprijatelja“ nego i nas samih.

Share