Zakon o radu ili «radnička biblija» kako ga posprdno nazivaju korporativni mediji, uskoro bi ipak mogao pasti.

Tako proizlazi iz najave potpredsjednika Vlade Radimira Čačića koji je posve demagoški ustanovio da je «potrebno mijenjanje Zakona o radu u onim segmentima koji su potpuno neprihvatljivi, a to je ona apsolutna rigidnost da je on nepromjenjiv.»

Radimir Čačić nije spominjao nacionalni konsenzus o ovom krucijalnom pitanju, niti ozbiljne pregovore sa sindikatima. To je još jednom prepušteno premijeru Zoranu Milanoviću, koji u vladi igra ulogu dežurnog mirotvorca. Zato Čačić nije propustio priliku da se dodvori agencijama za dodjeljivanje kreditnih rejtinga, prema kojima naša javnost uzgaja gotovo neprobavljivu servilnost, dok diljem Evrope raste neraspoloženje prema njima, čak i među umjereno liberalnim medijima.

Izravna, čak oštrija podrška rezanju radničkih prava stigla je iz Banskih dvora, od Borisa Cote, savjetnika predsjednika Ive Josipovića. Time se predsjednik konačno svrstao među igrače poslovnog sektora, okrećući leđa ogromnom broju vlastitih birača – među kojima je najviše baš onih koje izravno pogađaju vladine mjere štednje. Savjetnik Cota ponovo spominje floskulu potrebe za stvaranjem «konkurentnijeg okruženja za plaće i smanjenje troškova zapošljavanja».

Iako je promjena Zakona o radu najavljena isključivo u dijelu kojim se jamči trajnost kolektivnih ugovora – kako za sada tvrdi premijer Milanović – više ne treba imati nikakvih sumnji da u vrhu vlasti postoje opasne tendencije definitivnog ukidanja radničkih prava kakvima ih još uvijek poznajemo. S jedne strane nastupaju kapitalistički buldožeri Čačić i ministar financija Slavko Linić, dok se s druge strane nastavlja gotovo nevjerojatna medijska propaganda koja do besmislice ponavlja kako jedini spas ekonomiji može donijeti oslobađanje poslodavaca bilo kakvih obaveza pri otkazivanju radnicima – sve to unatoč činjenici je u posljednjih desetak godina 90 posto novih ugovora o radu ionako sklopljeno na određeno vrijeme. Upravo su izmjene Zakona o radu bile povod jedinom ozbiljnom sindikalnom otporu u samostalnoj Hrvatskoj, kada ih je bivša vlada bila prisiljena povući nakon što su ujedinjeni sindikati prikupili 700.000 potpisa protiv ove nakane. Najava stečaja Vjesnika, spominjanje 5.000 radnika viška u Hrvatskim željeznicama, otpuštanje 5.000 državnih službenika zaposlenih na određeno vrijeme, prodaja rijetkih preostalih tvrtki u državnom vlasništvo koje pozitivno posluju, kao što su Hrvatska poštanska banka i Kroacija osiguranje, zaokružuju mračne projekcije koje smo na ovome mjestu dali u najavama ekonomske politike nove vlade.

Sve ovo navedeno nije ništa drugo do bešćutno šamaranje brojkama u ekonomiji koja još uvijek nema osnovnu ideju što bi sama sa sobom, osim da se što bolje dodvori centrima financijske moći u inozemstvu i nekolicini domaćih korporativnih teškokategornika.

U središtu takve ideje stoji suluda suština da ekonomija može djelovati bez radnika i proizvodnje, što nije uspjelo niti jednoj Irskoj, koja je godinama slavljena kao lokomotiva evropskog razvoja, pa joj je gospodarstvo potonulo preko noći jer se temeljilo isključivo na uslužnom i financijskom sektoru. U moru abnormalnih izjava svakako valja izdvojiti onu predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca Davora Majetića: «Hitno treba prilagoditi Zakon o radu. Poslodavac se ne usudi zaposliti radnika jer se boji što će biti ako posao ne krene. U Microsoftu sam naučio kako je jedna od najboljih tvrtki na svijetu neprestano bila paranoična i nervozna oko uspjeha. To je ono što Hrvatskoj nedostaje – želja da se bude bolji.»

Dakle, kao da paranoje i neuroze nedostaje tranzicijskoj Hrvatskoj, državi čiji građani ove dvije psihijatrijske kategorije intenzivno proživljavaju već 22 godine.

Najava promjene Zakona o radu bacila je u sjenu rasprave o novom proračunu od 118,84 milijarde kuna, smanjenom za 3,4 milijarde u odnosu na prošlogodišnji. Uz 600 milijuna kuna više nepovratnih sredstava iz programa europskih fondova, proračun za 2012. donosi oko 4 milijarde uštede. Poticaji za poljoprivredu smanjeni su 817 milijuna, subvencije za HŽ 300 milijuna kuna, dok se dvije milijarde kuna namjerava uštedjeti u državnim službama. Među «srezanim» ministarstvima svakako u oči upada ono zdravlja koje će raspolagati za 740 milijuna kuna manje, što znači da nas očekuje daljnje srozavanje medicinskih usluga, dok su troškovi obrazovanja smanjeni za 247 milijuna i to u situaciji kada prosvjetni radnici mjesečno troše oko 400 kuna iz vlastitih džepova za plaćanje nastavnih sredstava i potrošnog materijala. Nezasitna pogromaška javnost međutim, niti ovakvim podilaženjem krupnom kapitalu nije zadovoljna, jer smatra da je proračun trebalo podrezati za 9 milijardi, a da rezanje radničkih prava nije dovoljno samo kroz kolektivne ugovore, već i same ugovore o radu. Neravnopravna utakmica se nastavlja.