Vladimir Arsenijević: Revolucija je zamenjena mudrovanjem o revoluciji

Piše: Vladislav Stojičić

Rođen je u Puli, a živeo i radio u Engleskoj, Meksiku, Grčkoj. Vladimir Arsenijević je književnik, prevodilac, urednik, publicista, jedan od osnivača književnog festivala Krokodil, dobitnik prestižne Ninove nagrade, a …

Rođen je u Puli, a živeo i radio u Engleskoj, Meksiku, Grčkoj. Vladimir Arsenijević je književnik, prevodilac, urednik, publicista, jedan od osnivača književnog festivala Krokodil, dobitnik prestižne Ninove nagrade, a danas jedan od najcenjenijih intelektualaca u regionu. Njegove knjige nalaze se među najtraženijima u srpskim bibliotekama (kako smo već pisali u članku Najčitanije knjige u 2015. godini). Trenutno živi i radi u Beogradu. O identitetu, društvenim mrežama, predstojećem festivalu, nekim novim imenima u književnosti i još mnogo čemu govori za Privrednikov portal.

Kako se živi u Beogradu na početku ovog proleća 2016. godine? Šta vidite kada se šetate gradom?

Arsenijevic_2Živi se na način koji često ne daje pravi uvid u stanje svesti u ovom društvu. Beograd posetiocu ostavlja utisak grada koji svakako ne spada u lepše evropske prestonice, ali to što mu nedostaje u estetskom smislu dobro nadoknađuje izrazitom dinamikom, kao i kulturnom i gastronomskom ponudom. Grad je uvek ispunjen ljudima, brz, nezaustavljiv, živi se noću jednako kao i danju i to sve veći broj posetilaca (koji i dalje uglavnom očekuju beskrajno tamno i depresivno mesto) zapravo prijatno iznenadi. Sasvim s druge strane stoji ona naša prava stvarnost, stvarnost kakvom je mi osećamo i vidimo. I ona je znatno više deprimirajuća od toga. Poslednjih dana, tako, šetajući gradom uglavnom vidim predizborne bilborde i plakate s kojih mi se smeše Vojislav Šešelj, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić. Vodeći akteri pogubne srpske šovinističke politike iz devedesetih godina i dalje su jednako čvrsto ukotvljeni u vrh srpske politike i danas. Oni za koje su glasali ljudi pre dvadeset i više godina, uprkos svim zločinima koje su motivisali i sami slobodno činili, danas se potpuno slobodno preporučuju našoj deci kao budućnost Srbije. Činjenica da je Vojislav Šešelj, uprkos razumu, oslobođen svakog daljeg krivičnog gonjenja u Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu upravo pred izbore govori u prilog tome da ne možemo isključivo same sebe kriviti za ovakvo stanje stvari. Život ovde je poput horor verzije Dana mrmota. Ponekad mislim da je najpametnije što čovek može da uradi za sopstveno mentalno zdravlje, kad mu već ništa drugo nije preostalo da čuva i neguje – krajnja izolacija i potpuno isključenje iz te i takve stvarnosti.

U jednom intervjuu govorili ste o tome da ste na nekim starim slikama po grimasama ljudi i sitnim detaljima mogli da prepoznate “nadolazeću nesreću”. Da li danas kada gledate slike sa društvenih mreža možete da naslutite eventualne društvene promene?

Ono što je moguće pročitati sa slika i tekstova na društvenim mrežama jeste da su društvene promene postepenom akumulacijom i konačnom eksplozijom potisnutog besa danas gotovo nemoguće zato što se ogroman deo te energije jalovo troši beskrajnim online ćaskanjem. Čini se da društvene mreže upravo tome i služe. Revolucija je zamenjena bespoštednim poštovanjem različitih mudrovanja o revoluciji, a društvena kritika twittovima ima šanse u moru drugih samo ako je duhovita što izaziva smeh, like i prelazak na sledeći sadržaj. Tako se društvene teme, nezadovoljstvo i kritika politike iz svih uglova zapravo bezuspešno bore sa slikama maca, video klipovima pasa u smešnim situacijama i drugim globalno popularnim sadržajima na društvenim mrežama.

Nepoštovanje dvojezičnosti u Hrvatskoj nazvali ste “sramotnim”. Kada danas pogledamo položaj srpske manjine primećujemo da nije samo ćirilica problem, svakodnevno je sve više primera ksenofobije. Kako se pojedinac može boriti sa bilo kojom vrstom diskriminacije?

Smatram da je važno mapirati svaku diskriminaciju i boriti se protiv nje u meri koju nam naše, uglavnom skromne mogućnosti dopuštaju. Meni se uvek činilo da naša privilegija da znamo dva pisma nije rezultat nekakve obrazovne ili društvene opresivnosti već verna refleksija uzbudljivosti društava u kojima živimo. Činjenica da Hrvatska može da pomisli da ćirilica ne predstavlja deo njene teksture govori u prilog čudnom smeru u kom se ta zemlja kreće. Srbija bi najviše, s druge strane, volela kada bi mogla da izbije tu prokletu latinicu iz liste sopstvenih identitetskih stavki. Ipak, ne ide – latinica je žilava. Ona je stvar naše potrebe, otima se i vraća kako i kad joj se najmanje nadate. Lično uživam u toj borbi s vetrenjačama kukavnih zaštitnika naših jadnih identiteta. Što se mene tiče, moj identitet je jasan. Ja sam bastard, kopile, mešanac. Imam u sebi etnicitete, dve nacionalnosti, dva pasoša i odbijam sve njih podjednako govorim nečistim jezikom u kom se hrvatska leksika meša sa srpskom, a pišem i latinicom i ćirilicom, kako mi dođe. Nikad nisam hteo da budem čistokrvna pasmina, nekakva nacionalna pudlica ili labrador.

U današnje vreme kada svaka država regiona prvenstveno vodi svoju nacionalnu ili zatvorenu politiku kulture, koliko je postojanje festivala koji ima za cilj upoznavanje, povezivanje i približavanje regionalne književne scene teško, pogotovo uzimajući u obzir da ste neprofitna organizacija?

Ono nije teško već gotovo nemoguće, s obzirom na to da festival u potpunosti zavisi od donacija koje prethodno praktično ne dolaze niotkuda. I to je nešto što mi osećamo svakog dana iznova. Na lokalnom, opštinskom, gradskom ili državnom nivou, ozbiljnije podrške našem projektu nema i neće je, kako stvari stoje, biti ni u budućnosti. Evropski fondovi su, s druge strane, preusmereni uglavnom na pitanja izbegličke krize. Događaji koji se bave redefinicijom lokalnih identitetskih problema kroz polje kulture i književnosti, ili možda povezivanjem kultura rubnih regiona kontinenta itd. nisu preterano interesantni stranim donatorima i onima koji odlučuju koji će projekti i u kojoj meri biti podržani. Birokratizacija tog procesa evidentna je i bolna. Podržavaju se mahom oni projekti koji sjajno zvuče na papiru, koštaju mnogo a donose male ili nikakve rezultate u realnosti. Naravno, to i nije toliko važno jer se evaluacija projekata ne vrši po uticaju koji su oni izvršili već po veštini pisanja aplikacionih prijava, raporta i odjava. Tako da je već stvoren jedan veštački, dvorski jezik koji je za procenu aplikacija daleko važniji od samih aktivnosti za koje se dobavljaju sredstva. Regionalna saradnja, pritom, trenutno se veoma nisko kotira u očima briselskih birokrata. Dosadni ste, kažu nam. Treba naći evropske kontakte i više evropske vrednosti. Tako, ako organizacija iz Islanda sarađuje s kiparskom organizacijom, iako nikakvih dodirnih tačaka one nemaju, u očima donatora to ima veću vrednost nego recimo saradnja organzacija između nacija ili etničkih grupa koje su donedavno bile u ratu jedne s drugima i pokušavaju da stvore nove paradigme za budućnost. Paradoksalno, ali tako je. Dobrodišli u Evropu XXI veka.

krokodil

Šta nas očekuje na ovogodišnjem Krokodilu?

Mnoga toga interesantnog. Pored redovne i uzbudljive regionalne selekcije, sastavljene od autorskih čitanja i tzv. sofa intervjua, u kojima ćemo, pored ostalih, predstaviti Svetislava Basaru, Roberta Perišića, istoričarku Dubravku Stojanović, ali i mlađe pisce poput bosansko-danske književne senzacije Alena Meškovića ili sjajne makedonske prozaistkinje Rumene Bužarovske ili Tanje Stupar, dobitnice ovogodišnje Evropske nagrade za književnost, biće tu i sjajna selekcija pisaca iz čak šesnaest evropskih zemalja, a među njima sjajni formalistički pesnik iz Velike Britanije Steven J. Fowler, kao i Joanna Bator, jedna od najistaknutijih savremenih spisateljica iz Poljske. Krokodil će se održati 24. i 25. juna u Beogradu, na otvorenom amfiteatru ispred Muzeja istorije Jugoslavije, ali i 26. juna u Lutkarskom pozorištu u Nišu.

Na koje autore iz regiona treba obratiti pažnju?

Kristijan Novak, Marko Tomaš, Elvedin Nezirović, već spomenuti Alen Mešković, Rumena Bužarovska, Tanja Stupar, Stefan Bošković – sve su to relativno nova imena raznih domaćih književnosti (koja je za mene jedna i jedina, tj. književnost jedinstvenog jezika kojim svi govorimo) koja zavređuju pažnju čitavog regiona. Domaća književnost je „alive and kicking“ i u ovih osam godina koliko Krokodil postoji nikad nismo imali problema s nedostatkom izbora, naprotiv. Još uvek postoji toliko sjajnih autora u regionu koje nismo imali prilike da pozovemo da nastupe na našem festivalu.

Prošle godine bili ste na proputovanju Balkanom. Kako danas gledate na to iskustvo? Koje su vam sada slike i uspomene pred očima i u mislima?

Zajedno s vodećim nemačkim islamologom Navidom Kermanijem i čuvenim ratnim fotografom Mosesom Salamom, proputovao sam čitav balkanski krak izbegličke rute od Bliskog istoka prema zemljama zapadne Evrope. Dakle, od izbegličkog kampa Idomeni na severu Grčke, preko Đevđelije i Tabanovaca u Makedoniji, Preševa, Beograda i Šida u Srbiji, pa sve do Opatovca u Hrvatskoj. Ono što smo na svom višednevnom putovanju videli bilo je i potresno i rečito u jednakoj meri. O tome sam nadugačko pisao u tekstu koji sam objavio u hrvatskom magazinu Telegram. Intenzivno sa saradnicima iz Krokodila radim na pokretanju programa za pisce u egzilu ovde u Beogradu, kako bismo barem ljudima naše struke iz tog ogromnog talasa omogućili nešto mekšu tranziciju u jednu novu realnost. Strašno je i uzbudljivo vreme u kom živimo.

Šta čitate, slušate i gledate ovih dana?

Uvek čitam nekoliko knjiga u isto vreme. U ovom trenutku to su Anđeo sa zapadnog prozora Gustava Meyrinka, Doba mjedi Slobodana Šnajdera i New lives, engleski prevod romana Neues Leben nemačkog pisca Inga Schulzea. Međutim, moram da preporučim i dve knjige koje sam pročitao nedavno. Jedna je novi roman Svetislava Basare Anđeo atentata, brilijantna i bespoštedna seča svega što je stvorilo i ujedno unakazilo dvadeseti vek, druga su zapravo prva dva dela ciklusa Moja borba Karla Uvea Knausgaarda, norveške literarne senzacije koja je svojom šestotomnom kombinacijom visoke književnosti i banalnog porodičnog trača uspela da natera današnje čitaoce uglavnom beznadežno skraćene pažnje da se upuste u tu intimnu epopeju slobodno i hrabro rasprostrtu na nekoliko hiljada stranica.

Slušam muziku haotično, uglavnom na Youtube-u, i nemoguće je navesti šta slušam jer to najčešće prati refleksije mojih misli i mentalnih stanja. Od cool jazza, preko punka, klasične muzike, garažnih bendova iz šezdesetih, elektronike, hip hopa, sve to dolazi u obzir, a moje su odluke hirovite i trenutačne. Slušam povremeno i sjajnu listu koju za Radio Laguna pravi Slavoljub Stanković, a koja se zove Pisci biraju i u kojoj, kao što joj i sam naziv kaže, pisci biraju liste pesama. Reč je o sjajnoj eklektičnoj zbirci najrazličitije muzike koja govori o domaćim piscima kao izvrsnim poznavaocima različitih muzičkih tokova.

Gledam uglavnom serije. Transparent, Shameless, Fargo, People vs. O.J. Simpson, nove epizode Dosijea X ali i one starije poput Mad Men koju sam nekako propustio u vreme dok se emitovala. Time uglavnom okončavam dane i uglavnom zaspim na pola epizode. Ali, nema veze.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: