Činjenica da su u Hrvatskoj u zadnja dva kvartala ostvarene skromne stope rasta bruto domaćeg proizvoda statistički nas izvodi iz recesije, ali to za građane zasada nema gotovo nikakvog značenja, smatra Vladimir Čavrak, profesor makroekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Od početka krize imali smo 21 kvartal s padom BDP-a, pa je jasno, ističe Čavrak, da svaki pozitivni predznak predstavlja dobru vijest.

Možemo li reći da je Hrvatska izašla iz recesije i što znače najnoviji ekonomski pokazatelji za život građana?

Nemamo problem samo s cikličkim izmjenama gospodarskog poleta i pada i recesijom, naš problem su i depresija i ekonomska kriza koja traje punih šest godina. To je važno razlikovati jer se recesija liječi drugačijim lijekovima nego duboka ekonomska kriza. Neki su im uzroci isti, a neki različiti. Da bi se shvatili razmjeri i posljedice gospodarske depresije koja je u Hrvatskoj, u odnosu na druge europske države, najdublja i najdugotrajnija, možemo s nekoliko brojki ilustrirati njezinu dosadašnju bilancu. U razdoblju od kraja 2008. do danas izgubljeno je oko 100 milijardi kuna bruto domaćeg proizvoda ili cijeli jednogodišnji proračun centralne države. Mjereno u eurima, u tekućim cijenama, izgubili smo preko 23 milijarde eura, što je jednako polovini našeg ukupnog inozemnog duga. Ako to usporedimo s gospodarskim gubicima i oportunitetnim troškovima Domovinskog rata i pogrešnog modela privatizacije početkom devedesetih, onda se gubitak koji je izazvala tekuća gospodarska depresija približava polovini tih troškova. Radi još jasnijeg pogleda na ove gubitke, možemo konstatirati da je u depresiji izgubljeno oko 220.000 ukupno zaposlenih (samo u pravnim osobama je izgubljeno preko 130.000 radnih mjesta). To znači da je svake godine izgubljeno prosječno 36.000 radnih mjesta. Sustav i politika koja generira ovakve rezultate u srednjem roku ne mogu dobiti prolaznu ocjenu i jasno je da su građani nezadovoljni i zabrinuti. Zato nije čudno da se javlja sve više institucionalnog i izvaninstitucionalnog nezadovoljstva.

U zoni bankrota

Tko je odgovoran za loše gospodarske rezultate?

Svi oni koji su imali priliku nešto učiniti da ne bude tako. A da je bilo moguće raditi i drugačije, s boljim rezultatima, dokazuju primjeri raznih zemalja u Europi. Mi smo danas na svim ljestvicama među zadnjih nekoliko, a sjećamo se vremena kada nije bilo tako. Dakle, u ovom pogledu nikoga ne oslobađam odgovornosti, jer kako reče pokojni književnik Petar Šegedin, svi smo odgovorni. Međutim, ipak mi se čini da je najodgovorniji onaj tko je zadnji imao priliku nešto učiniti protekle tri godine, a to očito nije učinio. Kukuriku vlada se hvali da je najbolja vlada u hrvatskoj povijesti, ali podaci i činjenice ne podupiru takav zaključak. Štoviše, oni su imali najbolju prigodu jer smo ušli u članstvo EU-a i stekli velike potencijalne prilike koje nisu bile na raspolaganju ranijim vladama. Pogrešnom politikom, neradom i lošim rezultatima prevarili su svoje birače i razočarali sve građane Hrvatske te doveli državu u opasnu zonu bankrota i gubitka gospodarske a onda i političke samostalnosti. Kod nas se inače često vode velike diskusije o tome tko je odgovoran za stanje. Ta fokusiranost na traženje krivca i odgovornosti u našem je slučaju već problem socijalne psihologije. Ako pogledate u čemu se uspješne zemlje razlikuju od Hrvatske, onda možete primijetiti da su uspješne zemlje i uspješna društva orijentirani problemski. To znači da je fokus na traženju rješenja, a ne na traženju krivca za problem.

Jesu li nezaposlenost, veliki javni i inozemni dug naši glavni gospodarski problemi?

Lista problema je dugačka i nisu svi problemi jednako veliki. Potrebno je detektirati najveći problem iz kojeg se generiraju svi drugi, ali valja razlikovati, kako mi ekonomisti to preciziramo, probleme kratkog, srednjeg i dugog roka. Naše vlade i njihovi ekonomski savjetnici u pravilu se bave kratkoročnim problemima, a u drugi plan stavljaju probleme tzv. dugog roka. To je najveća strateška pogreška, koja se čini zbog političkih ciklusa i grčevite borbe za vlast. A naš najveći strukturni dugoročni problem jest nekonkurentnost i tehnološko zaostajanje, čiji uzrok nije samo manjak investicija nego je to primarno manjak znanja, invencije i inovativne sposobnosti domaćeg gospodarstva. Imamo već oko 200 kojekakvih strategija, ali nemamo adekvatnu strategiju razvoja znanja i inovacijske sposobnosti. Na primjer, jedno izraelsko sveučilište ima više patenata i licenci nego cijela Republika Hrvatska.

Zašto su inovacije toliko važne? Zar ne bismo mogli ekonomske probleme lakše riješiti fiskalnom i monetarnom politikom?

Strateška pogreška i jest u tome što se često misli da su fiskalna i monetarna politika dovoljno moćne da riješe depresiju. One do neke mjere mogu pomoći u rješavanju recesije kao kratkoročne pojave, ali nisu u mogućnosti riješiti ekonomsku krizu i dugoročne strukturne probleme koji su u osnovi naše situacije. Osim toga, Hrvatska se još ranije dobrovoljno odrekla suverene monetarne politike, a pogrešnom ekonomskom politikom posljednjih se godina dovela u tzv. proceduru prekomjernog deficita i proceduru ispravljanja makroekonomskih neravnoteža, što ograničava suverenu sposobnost korištenja aktivne fiskalne politike. Dodatna ograničenja nacionalnih mjera monetarne i fiskalne politike dolaze zbog globalizacije, osobito velikog stupnja otvorenosti hrvatskog gospodarstva. Mi smo malo i otvoreno gospodarstvo, što nam nameće velika ograničenja i sužava mogućnost korištenja aktivnih mjera fiskalne i naročito monetarne politike.

Ono što je naš najveći problem, koji se i dalje ne rješava, jest pitanje naše konkurentske sposobnosti i pitanje generiranja svih vrsta znanja i inovacija. Sve uspješne zemlje postale su uspješne jer su se organizirale na način da potaknu i omoguće svojim poslovnim subjektima proizvodnju novih proizvoda i usluga. U uvjetima globalizacije, brzih tehnoloških promjena, sposobnosti utjecaja na potrebe kupaca itd., uspijevaju samo one kompanije koje mogu u kratkom roku, u nekim sektorima poput telekomunikacija, ponuditi novi proizvod svakih pola godine. One kompanije i zemlje koje to nisu u stanju jednostavno ispadaju iz tržišne utakmice. Hrvatsko gospodarstvo je prije nekoliko desetljeća imalo lepezu proizvoda i usluga za domaće i inozemno tržište, ali je u međuvremenu izgubilo ritam tehnološke promjene i inovacijski kapacitet. To je glavni uzrok našeg pada i nesposobnosti da generiramo višu stopu rasta, zaposlenost i da riješimo druge naše probleme. Budući da to ne rješavamo, a želimo dobro živjeti i zadržati obrazac potrošnje, javne i privatne, jedino što preostaje jest da se zadužujemo i trošimo zalihe, odnosno da prodajemo privatnu i javnu imovinu. No taj model ima svoje jasne granice i mi smo negdje pri kraju tog modela. To znači da je krajnje vrijeme da se kao društvo organiziramo radi povećanja inovacijske i konkurentske sposobnosti.

Daleko od dobrih godina

Treba li to činiti država ili je dovoljno tržište?

Zahvaljujem što ste me to pitali. Kod nas se još uvijek dosta raspravlja o dilemi tržište ili država i u tom smislu se stvaraju tabori idolopoklonika Keynesa ili tržišta. Kod nas se još uvijek vode anakrone diskusije, dok suvremena ekonomska znanost i praksa sugeriraju da je dobar izbor uvijek kombinacija tržišta i države, a da je konkretan izbor definiran onim elementima u kojima svaki pol ima neke prednosti. Taj izbor se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o brojnim specifičnostima koje se ne mogu ignorirati. To otežava izbor jer nije moguće jednostavno kopirati nečije dobro iskustvo. Mora se biti originalan na način da budete bolji od drugih. U slučaju “proizvodnje znanja i inovacija”, u poziciji smo da teško možemo organizirati i “proizvoditi” fundamentalna znanja, ali isto tako ne možemo samo kopirati tuđa primijenjena znanja jer su drugi svojom primjenom već prisutni na tržištu, a to znači da im se ne možemo suprotstaviti kopiranjem. Tržišni kriterij ima primarno značenje, ali je problem što se svaki inovator i proizvođač novog proizvoda ili usluge suočava s velikim tržišnim rizikom koji često odvraća od pokušaja, a onda i onemogućava početak proizvodnje i tržišnog takmičenja. Tako se mnoge investicije i poduzetničke ideje ni ne pokušaju realizirati. U tom segmentu važna je uloga države, koja svojom subvencijom može i mora umanjiti ili eliminirati rizik novog proizvoda i usluge. Međutim, ta subvencija ne smije imati trajan karakter, kao što su ga imale mnoge subvencije u ranijim razdobljima.

Bez obzira na najnovije gospodarske pokazatelje, ne prestaju priče o crnim scenarijima?

Ako se u naredne dvije-tri godine ništa ne promijeni, sigurno ulazimo u zonu većih teškoća s plaćanjem obveza. Budući da nam godišnje treba oko tri posto BDP-a samo za otplatu kamata na inozemne dugove, uz negativnu ili stagnantnu stopu rasta koja je manja od tih tri posto inozemni dug relativno raste čak i da se trenutno prestanemo zaduživati. Prema trenutnim projekcijama, u naredne dvije godine treba prosječno godišnje vraćati više od sedam milijardi eura glavnice i kamata. Budući da trenutne projekcije predviđaju skroman rast, očito je da smo još daleko od dobrih godina.

Kako izaći iz sadašnje besperspektivnosti?

S obzirom na dugoročni i strukturni karakter uzroka naših problema, potrebno je puno toga promijeniti. Cilj svih reformi mora biti generiranje konkurentnog poduzetništva i poduzetničke klime za stvaranje novih proizvoda i usluga kojima možemo trgovati na globalnom, a ne samo lokalnom tržištu. Sve mora biti podređeno tom cilju! Jedino se na taj način mogu postići visoka i održiva stopa rasta, veća zaposlenost i rast standarda građana. To podrazumijeva relativno smanjenje troška opće države i to za najmanje deset posto, jer za otprilike toliko imamo skuplju državu od okruženja. To se mora činiti smanjenjem poreza i ukupnog poreznog opterećenja uz veći rast produktivnosti i učinkovitosti države i javne uprave. Najvažnije je pitanje koji je to segment društva koji može biti nositelj pozitivnih promjena. Sada imamo dominaciju segmenata čija je ekonomska osnova proračunska potrošnja. Politički utjecaj i najveću moć imaju oni segmenti društva koji žive od proračunskih transfera i oni koji obavljaju tu redistribuciju, a to su politička elita i svi koji o njoj ovise. Pritom ne postoji zadovoljavajući stupanj javne kontrole i javnog utjecaja na redistribucijske procese, što s jedne strane rađa frustraciju i nezadovoljstvo javnosti, a s druge hrani parazitizam. Za ozbiljnije promjene potrebne su i korekcije u nekim dijelovima političkog sustava. Posebno tu mislim na funkcionalniji izborni sustav i našu administrativno-političku organizaciju, koja je nefunkcionalna, skupa, neefikasna i neprilagođena kriterijima EU-a. Jedno novije istraživanje pokazalo je da je 80 posto županija financijski neodrživo i da opstaju isključivo zbog transfera iz centralnog proračuna. Većina općina i velik broj gradova također su financijski neodrživi, a da o brojnim nepotrebnim agencijama i upravnim tijelima i ne govorim.

 Gradovi motori razvoja

Kako bi izgledao funkcionalniji teritorijalni ustroj Hrvatske?

Ne bih želio prejudicirati takva rješenja, iako sam o tome napisao nekoliko znanstvenih radova. To nije samo ekonomsko nego i političko i šire društveno pitanje, pa rješenja moraju biti dio demokratske procedure. Ono u što sam uvjeren i što potvrđuju brojna istraživanja jest da temelj moderne prostorne organizacije u svom središtu mora imati gradove. Gradovi su motori rasta i razvoja. U Hrvatskoj postoji samo dvadesetak gradova koji imaju takav kapacitet i bilo bi ih dobro staviti u položaj da se mogu baviti razvojem. Županije bi se morale transformirati u nekoliko NUTS-2 regija, a većina općina mogla bi opstati samo kao jedinice lokalne samouprave koje se financiraju isključivo voljom i doprinosom svojih stanovnika, a nikako transferima iz viših organizacijskih tijela. To znači da stanovnici svakog većeg sela mogu odlučiti da imaju svoju općinu ako je žele sami financirati.

Koje su prepreke lokalnom razvoju i što bi trebalo mijenjati da on započne?

Kada govorimo o lokalnom razvoju, mislimo na razvoj potaknut odozdo, od samih aktera (poslovnog, javnog i civilnog sektora) koji najbolje poznaju vlastite resurse, koji imaju najveću motivaciju za organiziranje vlastitog razvoja i koji imaju najveću korist. Takva praksa je razvijena u SAD-u i djelomično u zemljama EU-a. Kod nas postoje prepreke najprije formalno-pravne prirode. Ni u jednom našem zakonu nije definirano tko je odgovoran za lokalni gospodarski razvoj, dok na primjer postoji vrlo detaljna regulativa za dimnjačarske službe ili za službe koje se bave napuštenim životinjama. Točno se zna tko je nadležan i odgovoran ako dođe do zapaljenja dimnjaka, ali se ne zna tko je odgovoran za to što jednu županiju u deset godina napusti 10.000 stanovnika ili nestane jedan mali grad. Uz drugačiji regionalni ustroj, bilo bi važno izbalansirati vertikalnu strukturu nadležnosti, prava i obveza. Zasad su po zakonu županije jedine odgovorne za gospodarski razvoj, ali im nije dan odgovarajući instrumentarij ni ekonomska osnova da u tome mogu biti uspješne.

Kako su u dosadašnjoj ekonomskoj i regionalnoj politici prošla područja pogođena ratom? Koliko je država svojim mjerama pomogla, a koliko odmogla tim krajevima?

To je jedno od pitanja na kojem je Milanovićeva vlada potpuno kapitulirala. Otišli su toliko daleko da su nedavno ukinuli status područja od posebne državne skrbi i to s veoma neuvjerljivim argumentima. Radi se o područjima Hrvatske koja su ratom gospodarski i demografski devastirana i koja su podnijela najveći teret u Domovinskom ratu. Koncept gospodarske obnove tih područja bio je jako loš jer su se obnavljali samo stambeni objekti, a do danas se gotovo ništa nije poduzelo na obnovi i razvoju gospodarstva i poduzetništva. Zbog toga se ti prostori ubrzano demografski prazne, odlaze čitave generacije mladih i obrazovanih, tako da će za nekoliko godina ta područja u svakom pogledu umrijeti, a radi se o prostoru koji je jednak najmanje jednoj trećini RH.

Kakva je perspektiva tih krajeva?

Siguran sam da je moguće učiniti puno dobrih stvari ako se to želi i ako se organiziramo na način da tako radimo. Fondovi EU-a su nam raspoloživi i ne treba u svemu čekati Vladu. Puno toga mogu izravno učiniti same lokalne sredine. Na primjer, još uvijek nije osviještena mogućnost da se za sredstva EU-a može kandidirati na nacionalnim, ali i izravno na europskim natječajima.

Paulina Arbutina, Privrednik.net