Vlast važnija od ideologije

Share

Rezultati parlamentarnih izbora i postizborna atmosfera dokazali su tezu da ideologija proizvodi unutardruštvene podjele koje imaju za cilj održanje političke moći u rukama organiziranih političkih skupina. Da ideologija nije esencija političkog djelovanja u Hrvatskoj pokazuju i postizborni razgovori i pregovori između relevantnih političkih subjekata, odnosno onih koji mogu odlučiti o sastavljanju nove vlade.

Iako se izbornim pobjednicima mogu uputiti mnogobrojne kritike, činjenica je da se promijenio politički diskurs i da su iz svakodnevne političke komunikacije iznenada nestali ustaše i partizani, crveni i plavi, komunisti, fašisti i ostali. To proizlazi iz činjenice da nijedna  od dvije velike koalicije nije sigurna da će upravo ona zasjesti na vlast, pa je retorika reducirana na rasprave oko ekonomskih i drugih društvenih pitanja poput reforme javne uprave, teritorijalnog ustroja države ili zdravstvenog sustava. Ni HDZ ni SDP u pregovorima s MOST-om ne izvlače na stol svjetonazorska pitanja poput građanskog odgoja, pobačaja, vjeronauka i crnokošuljaša, koja su tako rado koristili u kampanji. A ne izvlače ih upravo zato jer su svjesni da su sva ta pitanja po važnosti zapravo pitanja trećeg reda i da koliko god se u javnosti nametala njihova važnost, prosječnom građaninu vrijede puno manje od rate kredita ili školarine za djecu. Da su SDP-u i HDZ-u ideološka pitanja makar upola bitna koliko tvrde da jesu i da su se spremni za njih boriti po svaku cijenu, onda u ovo postizborno doba ne bi ovako skrušeno i podanički pristajali na sve, ponekad i kontradiktorne zahtjeve MOST-a.

No ne napuštaju dvije najveće političke stranke svoja ideološka stajališta samo u vezi vjerskih ili nekih općedruštvenih pitanja, nego i na drugim, puno važnijim područjima. Kad govorimo o ideologijama mislimo i na one ekonomske, jer svaki stav i pogled na neko društveno pitanje može se podvesti pod neku od ideologija. Tako HDZ zagovora ideologiju štednje i rezova u potrošnji, dok je SDP protiv rezova a za povećanu potrošnju u cilju poticanja proizvodnog ciklusa. Upravo na toj točki SDP je izgradio čitavu kampanju: sjećamo se džambo-plakata na kojima Zoran Milanović poručuje da nema rezova, istovremeno prikazujući Tomislava Karamarka sa škarama u rukama. MOST, treća politička opcija koja je na ovim izborima osvojila 19 mandata i time stekla poziciju kingmejkera, odnosno onog tko će odlučiti mandatara vlade, u svojim predizbornim istupima zagovarao je oštru štednju, rezanje proračunskog deficita, rezanje plaća u javnom sektoru, rezanje broja općina i županija, broja agencija, pa čak i zastupnika u Hrvatskom saboru. U tom smislu MOST se pokazao kao najgorljiviji zastupnik neoliberalne politike, koji kao glavnog krivca za katastrofalnu ekonomsku situaciju vidi javni sektor i rastrošnost države, a ne monetarne akrobacije i nesavršenosti financijskog sustava koji utjelovljuju komercijalne banke.

Sve te pozicije vodećih hrvatskih stranaka su legitimne, no problem nastaje kad u situaciji nemogućnosti samostalnog sastavljanja vlade mora doći do pregovora između suprotstavljenih opcija. Najbolji primjer kako ideologije, pa i one ekonomske, ne predstavljaju ništa u situaciji kad njihovo striktno zastupanje znači mogućnost gubitka vlasti vidimo iz političkih pregovora SDP-a i MOST-a upravo oko pitanja financijskog sustava i sustava teritorijalnog ustroja. Ako je vjerovati pregovaračima, ispada da je SDP pristao na gotovo sve zahtjeve MOST-a, iako su oni potpuno različiti od proklamiranog programa SDP-a. Mnogi postavljaju legitimno pitanje zašto je SDP preko noći napustio svoja stajališta o poticanju potrošnje kao načinu izlaska iz krize i pristao na potpuno opozitnu teoriju o nužnosti rezanja proračunskih troškova, što ujedno znači tisuće otkaza u javnim službama i radikalno smanjivanje materijalnih prava zaposlenih u javnom sektoru.

Takav kopernikanski obrat najbolji je pokazatelj koliko je hrvatskim političkim elitama vlast bitna i da su sve ideologije, pa i one ekonomske od kojih zavisi smjer kretanja čitavog društva, zapravo samo paravan za opstanak na vlasti. U tom smislu SDP je identičan HDZ-u i obratno, što nas dovodi do zaključka da se politika svela na golu borbu za vlast, a sve promjene, uglavnom kozmetičke prirode, rezultat su pritiska javnosti.

Da tomu nije tako i da su stranke vjerne svojim programima, SDP bi čvrsto zauzeo stav da su kompromisi s MOST-ovim zahtjevima nemogući i časno ostao u oporbi čekajući novu priliku da implementira svoje ekonomske stavove i poglede. Ovaj, rekli bismo najznačajniji obrat nije ujedno i jedini, jer što reći na spremnost SDP-a na koaliciju s HDSSB-om i odbijanje komentiranja privatne Glavaševe vojske crnokošuljaša, koji su u predizborno vrijeme paradirali i sijali strah. Naravno, radi se o čistoj matematici i osiguravanju svakog glasa koji će pripomoći u formiranju parlamentarne većine.

Konačno, kako god završilo ovo postizborno preslagivanje, postalo je očito da su ideološki stavovi samo oružje u bici za osvajanje kontrolnog paketa vlasti, a poslije toga više ništa nije bitno jer preostaju četiri godine za peglanje imidža milijunima iz državnog budžeta. No pozitivna je stvar što sve manje ljudi između tih dviju najvećih opcija vidi razliku, pa je za očekivati da će pojava trećih putova biti sve češća i uz sve veću podršku birača.

Share