Vozi me gde nema nikog

Piše: P-portal.net

Ima nečeg gotovo ritualnog, ceremonijalnog, pri tim ulascima. Kao da ulaziš u hram, kao da stupaš u novi život. Kao da si nešto prepoznao. Jer u svakom gradu postoje mesta …

Ima nečeg gotovo ritualnog, ceremonijalnog, pri tim ulascima. Kao da ulaziš u hram, kao da stupaš u novi život. Kao da si nešto prepoznao. Jer u svakom gradu postoje mesta kojima je neko udahnuo dušu. Neko je pažljivo birao ukrase, oblik čaše, inventar, umetnine… I time kao magičnim znacima pozivao sebi slične da mu se pridruže.

U nepoznatom gradu ulaziš prvi put u kafanu koja ti je zapala za oko. Lepa, starinski uređena birtija ili restoran na nekom ćošku u starijem delu grada.

Novi grad, a ti opet stranac. Ponovo duh. Begunac koji traži dom.

U birtiji crno-bele fotografije na zidovima, starinski luster, antikviteti i brdo starih knjiga. Sve je tu da stvori iluziju, da podseti na toplotu, na kuću. Još ti se složilo da je januar odmah posle Božića snegom zavejano veče, pa ti se u isto vreme pružila prilika i za ritual otresanja snega sa cipela i za vešanje kaputa na starinski ofinger na ulazu.
Sedaš za šank kao u ispovedaonicu i naručuješ tamno pivo odležalo u buretu viskija. Šank je čudo, šank je izvor života za tebe. Osećaš se kao klavirštimer ispred klavijature. Da nema šankova kako bi sedeli i gde bi pili likovi koji su te toliko godina izdržavali svojim napojnicama. Da nema šanka gde bi mir nalazili svi oni čije si sudbine želeo da izbegneš, a čije su priče i životi polako postajali deo tebe.

Mogao bi ovde da je izvedeš nekada. Muzika je dobra atmosfera, interesantna, a iz kuhinje dopiru prijatni mirisi.

[pullquote]„Koliko je samo intelektualaca, pisaca, glumaca, slikara, profesora, lekara, talenata i najboljih među najboljima odbijalo da napravi kompromise sa šljamom, sačuvalo svoje ime i dostojanstvo, i baš za šankom iskopalo svoju poslednju liniju odbrane.”[/pullquote]

Naručuješ još jedno. Pivo odležalo u buradima viskija je jako, suviše glatko klizi i miluje te i mami na još. Na zidu šanka zamrljano ogledalo. Silueta naspram tebe se zagledala u tebe i neumoljivo te podseća ko si. Ispod ogledala poređane boce, neformalna družina, zbirka tvojih prijatelja. „Džek”, „džems”, „džoni”, ah tu je i „mekalan 12”. Tiho govoriš šankeru da bi voleo da ti se ovaj irski gospodin pridruži i čašica se stvara ispred tebe. Ništa se ne slaže tako dobro kao dobar skoč i tamno pivo.

Veje napolju, ali veje i u tebi. Siguran si u ovom baru kao u hajdučkoj pećini. Nema ama baš nikoga ko bi mogao da uđe prepozna te i kaže ti nešto. Begunac. Jesi li odmakao dovoljno daleko? Jesi li bežao dovoljno dugo? Dobro je, opusti se, nema ih više, digli su ruke od tebe. Opusti se, naruči još jednu.

Kako bi sve ovo moglo da bude dom, a nije. Kako lepa kafana, kako bi ovo divno mesto bilo za isprazne političke diskusije, za književne večeri, za dovođenje novih devojaka u staro društvo. Ali staro društvo se sve ređe druži…
Nađeš doduše uvek nove ljude, nađe se uvek neko društvo da zavara samoću. Ali tebi fale tvoji pijanci. Jer ni gubitnici nisu svuda u svetu isti. Ovde je to uglavnom ološ, a tamo daleko, na tom krvavom Balkanu, tamo su stvari malo drugačije.

Koliko je samo intelektualaca, pisaca, glumaca, slikara, profesora, lekara, talenata i najboljih među najboljima, odbijalo da napravi kompromise sa šljamom, sačuvalo svoje ime i dostojanstvo, i baš za šankom iskopalo svoju poslednju liniju odbrane.

Uvek se sa setom sećam tih plemenitih ljudi koje na ovom Divljem zapadu niko ne bi razumeo. U otadžbini razumeo ih je bar poneko. Ali tako to valjda biva svuda, sve se više ceni od iskrene reči, ljudske nevolje sakrivene suze u očima. Sudbina i ljudi sude suviše surovo. Sretao sam ih po nižerazrednim birtijama i vozovima, obično sa čašicom male duple ili sa flašom „zidarca”. Sretao i učio od njih. Slušao sam najčešće o onome što su nekada bili, slušao sam i tu plejadu razloga zbog kojih je čašica odnosila njihovu mladost, talente i uspehe i ostavljala im samo gorčinu u duši, neisplakane suze i neizmerno more ljubavi prema svima.

Svaki novi grad treba da traje sve dok ne posetiš i poslednju birtiju u njemu. A onda, gradova je bar mnogo.
Bliži se sredina noći, a u emigraciji ni jutro ne možeš da dočekaš u kafani kao čovek. U tom tuđem svetu i u kafanama se zakon poštuje. Sve se strogo po zakonu zatvaraju u dva izjutra i nema gazda Đike da ga boli uvo i za zakon i za radno vreme i da u gluvo doba noći natoči i sebi i tebi još po jednu.

Šanker te gleda a gleda i niz čaša i čašica ispred tebe.

– Gospodine, da vam pozovem taksi?

– Pozovi.

– Šta da mu kažem, kuda da vozi?

– Daleko, što dalje. Nek vozi dok može…

 

Izvor: Politika, rubrika Moj život u inostranstvu,

Autor: Predrag Rudović


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: