Zaboravljeno zajedništvo: „Da je Hrvat Srbu bratac mio“

Piše: Bojan Munjin

U današnje vrijeme kada su se u Hrvatskoj ponovno razbuktale političke i nacionalne podjele na „naše“ i „njihove“, vrijedilo bi se podsjetiti da je u ne tako davno doba ekonomski, …

Zagreb

U današnje vrijeme kada su se u Hrvatskoj ponovno razbuktale političke i nacionalne podjele na „naše“ i „njihove“, vrijedilo bi se podsjetiti da je u ne tako davno doba ekonomski, politički i kulturni život u Hrvatskoj bila zajednička stvar svih njenih građana, bez obzira na to da li su oni bili lijevi ili desni, Hrvati, Židovi, Srbi ili netko treći. I tada, krajem 19. stoljeća i kroz 20. stoljeće, do kada otprilike sežu sjećanja današnjih stanovnika Hrvatske i kada je bilo i te kakvih društvenih nesporazuma, bilo je također prirodno da u Zagrebu i u Hrvatskoj ljudi različitoga porijekla, kulture i tradicije slobodno sudjeluju u izgradnji svojih domova, ulica, trgova i gradova. To je jednostavno bilo tako zato jer su sve to doživljavali ti različiti ljudi svojim zajedničkim vrijednostima i dobrima, a jedni druge smatrali su svojim susjedima ili sugrađanima. Danas to nažalost više nije tako. Najlakši ili najteži od svih problema je ono što je već svima ušlo pod nokte, a zove se globalni neoliberalizam, koji, gotovo po definiciji, ujednačava sve (kulturne) vrijednosti na istu, prosječnu mjeru, obezličuje iznimna dostignuća i briše tragove nekadašnje kulture i njenih nosilaca. Što će se s kulturom događati idućih desetljeća tek ćemo vidjeti, ali danas ima debelog smisla biti zabrinut kuda će nas nabrekli kapital i digitalna civilizacija dalje odvesti.

Naravno da je besmisleno u javnosti uz nečije prominentno ime spominjati njegovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, ali normalno je, s mjerom, ukusom i uvažavanjem, spomenuti i karakteristike važne za nečiji život; mjesto odrastanja, značaj roditelja, kulturnog i nacionalnog naslijeđa i specifičnih utjecaja, jer takve karakteristike čine bogatstvo jedne osobnosti ali i kulture u kojoj takva osoba djeluje.

Ono što je pak specifičnost hrvatskog društva danas, ali i mnogih društava Europe, to je agresivni marš desnice, koja želi ustrajati samo na „svojoj“ nacionalnoj kulturi, u kojoj jedva da ima spomena i mjesta za one koji, u toj istoj kulturi, imaju drugačiji tradicijski ili nacionalni predznak. Građani Zagreba i Hrvatske srpske nacionalnosti stoljećima su zajedno s većinskim narodom jednako kao i s pripadnicima židovskog naroda i drugima, prilično uspješno gradili kulturu ove zemlje. Zbog tragičnih događaja u prošlosti; dva svjetska rata, iskustva koncentracionih logora, masovnih smrti i progona, danas su pripadnici srpske zajednice svedeni na neprepoznatljivu manjinu, a njihovi najizvrsniji predstavnici, u kulturi, privredi ili znanosti, spominju se vrlo brižljivo bez tradicijskih ili nacionalnih obilježja. Naravno da je besmisleno u javnosti uz nečije prominentno ime spominjati njegovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, ali normalno je, s mjerom, ukusom i uvažavanjem, spomenuti i karakteristike važne za nečiji život; mjesto odrastanja, značaj roditelja, kulturnog i nacionalnog naslijeđa i specifičnih utjecaja, jer takve karakteristike čine bogatstvo jedne osobnosti ali i kulture u kojoj takva osoba djeluje.

Anastas Popović

Tko su bili istaknuti građani Zagreba i Hrvatske srpske nacionalnosti koji su doprinosili kulturi, u prvom redu Zagreba i Hrvatske i kakav je bio njihov značaj? Na ovo pitanje renomirana povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević za P-portal odgovorila je na slijedeći način: „Taj je doprinos velik, i to na svim područjima kulture, ali i u privredi, znanosti, politici. Najveći prikaz potječe od Dejana Medakovića koji se svojom monografijom „Srbi u Zagrebu“ (2004.), kako kaže, odužuje svojem rodnom gradu gdje je proživio mladost i gdje su grobovi njegovih predaka, a posvećuje je „onima koji su izgubili svoju domovinu“. Taj nostalgično-bolni ton podsjeća na sudbinu autora, ugledne obitelji kojoj pripada i većine zagrebačkih Srba koji su rasnim zakonima ustaškog režima odjednom, kao nešto strano imali biti odrezani od dotad homogenog korpusa kulture. Indikativno je, da su se pitanjem doprinosa Srba ciljano bavili Srbi i tek nekoliko Hrvata, kad su posrijedi pojedina područja. Slično je sa Židovima, koji su uz Srbe bili motor modernizacije u 19. stoljeću. Tada, u njezinoj ranoj fazi, pripadnici religijskih zajednica, koje nastaju potkraj 18. i početkom 19. stoljeća, još iskazuju svoj posebni identitet, ali je već druga, a kamoli treća generacija zahvaćena procesom integracije, a više od tradicije stalo joj je do zajedničkih vrijednosti i obilježja. Tako je, primjerice, Anastas Popović (1786.-1872.) bio poznat kao Ilirac i utemeljitelj Prve hrvatske štedionice, ali i kao vrlo zaslužni predsjednik Srpske pravoslavne općine.

Stjepan Miletić

Njegov unuk, Stjepan pl. Miletić (1868.-1908.), koji slovi kao utemeljitelj hrvatskog glumišta, a bio je i poznati donator, nije koliko mi je poznato, isticao svoje srpsko porijeklo. Takvih primjera ima napretek. Urastanjem u kulturu svojega grada oni su postali njezinim sastavnim dijelom, pa se može samo govoriti o jednoj i zajedničkoj kulturi. Kada je dakle riječ o doprinosu, sklona sam ga obilježiti kao individualni doprinos pojedinih osoba. Sve te ličnosti koje su se ubilježile u povijest, kulturu i fizionomiju Zagreba, donosile su nešto posebno i vlastito, u skladu sa svojim obrazovanjem i uvjerenjima. Moja je teza da su autentične elite bile lišena potrebe za konfrontacijom i vjerovale u zajedništvo u kulturi. Podsjetit ću na Vojina Bakića, koji se smatrao kozmopolitom i nije nikada isticao svoje nacionalno porijeklo.“

Slijedom tvrdnje gospođe Knežević mogli bismo spomenuti da je i književnik Vladan Desnica bio neka vrsta literarnog kozmopolita koji je smatrao da je „očovječenje čovjeka –krajnja svrha i dublji smisao svake književne djelatnosti.“ Ovaj pisac je primjerice mnoge zapise posvećivao Zagrebu, gradu „koji je imao osmijeh umivenosti na licu, dok se pocrnjeli asfalt ljeskao hiljadama odbljesaka kao da je posut božićnom slamicom“.

U spomenutoj knjizi Dejana Medakovića, „Srbi u Zagrebu“ pronalazimo riječi o takvoj zajedničkoj kulturi u nekim sretnijim vremenima od današnjih: „Otuda ne iznenađuje činjenica što Srbi ulaze u najviše društvene slojeve i vrše značajne i ugledne javne funkcije. Njihovo izjednačavanje s hrvatskim življem izboreno je opšte priznatim građanskim vrlinama, ugledom i poštovanjem.“ O spomenutom Anastasu Popoviću, Medaković piše: „Veliki odjek imao je njegov govor izgovoren narodnim jezikom na skupštini akcionara prve hrvatske štedionice 14. februara 1848., u kojem je ne samo vještinu u vođenju poslova nego i priređeno sebi znanje narodnoga jezika pokazao… Njemu je pripala čast da je u nju uveo narodni govor kao poslovni, ukidajući tako njemački, koji je do tada bio službeni jezik.“

Hristofor Stanković

Drugi istaknuti član srpske zajednice u Zagrebu, trgovac Hristofor Stanković, prema pisanju Medakovića „svoj ugled potvrdio je svojim poklonom gradu; sagradio je prvu stalnu kazališnu zgradu u Gornjem gradu, kao i učešćem u radu teatra u Zagrebu.“

Kako je izgledao kazališni život u Zagrebu, kakav je bio utjecaj njenih građana srpske nacionalnosti na njega, zorno govori mali esej teatrologinje Snježane Banović, napisan posebno za potrebe ovog teksta, pa ga objavljujemo u cijelosti: „Sve od pokretanja prvih hrvatskih ustanova u kulturi tijekom 19. stoljeća pa sve do II. svjetskog rata pojedinci i grupe, pripadnici srpskoga naroda u Hrvatskoj, usto i građani Zagreba bili su konstitutivna snaga u kreiranju hrvatske i zagrebačke kulture. Početak i razvoj hrvatske riječi na hrvatskoj pozornici sasvim bi drugačije izgledao da u tome nije bilo inicijative i golemog kreativnog doprinosa Srba, kako iz Hrvatske, tako i izvan nje. U pravu je Branko Gavella kad zaključuje da je ‘hrvatsko kazalište u to doba stvarano iz ničega i moralo je (…) posuđivati sebi svoje glumce iz srpskog, vojvođanskog područja koje je po svojoj ekonomsko-socijalnoj strukturi već prije stvorilo uvjete za osnivanje nekih diletantskih glumačkih grupacija.’ Nakon tog povijesnog izvođenja ‘Jurana i Sofije’ Kukuljevića Sakcinskoga, prve hrvatske drame na hrvatskom jeziku (Janko Drašković i ostali Ilirci nazivali su ga „naškim“) u Zagrebu 1840., kad je družina Domorodno teatralno društvo podiglo Zagreb na noge, sve je išlo lako jer suradnja Hrvata i Srba u zagrebačkom i ostalim hrvatskim kazalištima, kako kaže Gavella ‘nije bila usmjerivana i podržavana političkim programima, već potrebom zajedničkog rada na svladavanju istih problema’. Iz toga je proizašla duboka kulturna prožetost, zaustavljena naglo samo tri puta, sva tri puta za vrijeme ratnih katastrofa na kojima su se ta dva naroda nažalost našla na suprotnim stranama: tijekom I. i II svjetskog rata te ovog posljednjeg iz 90-ih. U sva ta tri razdoblja sve granice između dva naroda, tako i one kulturne, postajale su sve tvrđe i čvršće, a srpski umjetnici u Zagrebu bili su u sva tri slučaja proganjani ili prinuđeni na promjenu vjere/političkih nazora ili na bijeg u Srbiju. Prisutnost zagrebačkih Srba u našem kazalištu i kulturi rasplamsat će se nakon 1945. novim sjajem i biti prepuna mnogih osobnih umjetničkih doprinosa, od npr. izuzetno kod publike i kritike popularnih Aleksandra Biničkoga, Dejana Dubajića, Bore Raškovića, Petra Konjovića, preko kratkotrajna boravka u Zagrebu Mire Stupice i njezinog brata Bore Todorovića pa do grandioznih umjetnika kakvi su Jovan Ličina, Pero Kvrgić, Dino Radojević, Rade Šerbedžije i Brik Krivokapić… Njihov doprinos možda najbolje ilustrira slučaj vizionara takve zajedničke misije u nas, zaboravljenog Jovana Subotića, istaknutog pjesnika, dramatičara i političara, kulturnoga radnika i predsjednika Matice srpske u Novom Sadu, ali i člana i predsjednika Kazališnog odbora u Zagrebu (1862 – 1867), u tom razdoblju stanovnika Zagreba. U našem gradu mu je s velikim uspjehom kod kritike i publike izvedeno čak šest drama čije su praizvedbe u HNK redom bile prvorazredni kulturni događaji u gradu, a on jedan od najutjecajnijih ljudi u kulturi zagrebačke varoši.  Da je tome tako, vidi se iz podatka da je Subotić na praizvedbi svoje drame ‘Zvonimir’ ovjenčan lovor-vijencem s narodnom trobojnicom i prigodnim stihovima: ‘Da je Hrvat Srbu bratac mio, Srb pjesniče, Zvonimir tvoj kaže/Ushitom je on te usplamtio, kakav samo bratska ljubav smaže/plod te sjetve nagrada ti budi, što Hrvatstvu, to i Srpstvu prudi’.“

Mojsija Baltić

Naravno, u hrvatskom narodnom i političkom životu krajem 19. i u 20. stoljeću nisu tekli samo med i mlijeko, bilo je nesporazuma i nepovjerenja, kao i različitih ekstremizama s jedne ili druge strane, ali osnovni vektor društvenog djelovanja različitih kulturnih i nacionalnih grupa bio je usmjeren prema nadi u suradnju i građanski napredak. Nije nevažno spomenuti da je na primjer Mojsije Baltić, jedan od srpskih političkih prvaka u Hrvatskoj u 19. stoljeću, na poziv bana Jelačića ušao u bansku vladu, da je Maksimilijan Prica, istaknuti pravnik i političar, bio Jelačićev osobni sekretar te da je Bogdan Medaković, značajni predstavnik srpske zajednice u Zagrebu, bio predsjednik hrvatskog Sabora, od 1906. do 1918. godine. Trebalo bi spomenuti i jednog Petra Preradovića, filologa Đuru Daničića, člana JAZU u Zagrebu u vrijeme Josipa Juraja Strossmayera, kompozitora Petra Konjovića, slikare Milenka Đurića („Pod nebom starog Zagreba“), Stojana Aralicu, Fedora Vaića i Zlatka Pricu, u novije vrijeme kipare Vojina Bakića i Dušana Džamonju, muzičara i pjesnika Arsena Dedića, književnika Simu Mraovića i desetine drugih.

Dosta dobro su takvu atmosferu suradnje i solidarnosti oslikavale davne riječi iz jednog glasila srpske zajednice u Zagrebu početkom 20. stoljeća: „S braćom Hrvatima, s kojima nas vezuje najuže plemensko srodstvo i s kojima na jednom pragu i ognjištu dijelimo zlo i dobro – uzgajat ćemo iskrene bratske osjećaje, te ćemo se istjecati u slozi i ljubavi za čast i spas mile nam domovine – majke Hrvata i Srba“.

Treba svakako na ovom mjestu spomenuti i Pravoslavnu Sabornu crkvu Preobraženja Gospodnjega u Zagrebu, koja nije bila samo duhovni hram za pravoslavne vjernike nego i važno mjesto u multikulturnoj vizuri grada, smještena na današnjem Cvjetnom trgu, koji se u smislu urbanog identiteta smatra ‘najzagrebačkijim’ gradskim trgom. Kako je za potrebe ovog teksta izjavio povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović, Pravoslavna Saborna crkva Preobraženja Gospodnjega u Zagrebu stoji na mjestu nekadašnje katoličke kapele Svete Margarete, koju su zagrebački pravoslavci kupili za vlastito bogoslužje 1794. godine. Podignuta je 1865-66. prema projektu zagrebačkog arhitekta Franje Kleina koji je u to vrijeme projektirao i zagrebačku sinagogu te najvažniji hotel grada ‘Hotel k caru austrianskomu’.

Pročelja pravoslavne crkve su većim dijelom promijenjena intervencijama Hermana Bolléa 1899., kada je nadograđena današnja kupola tornja i 1913-14. kada je na njih aplicirana nova arhitektonska dekoracija te dodani mozaici. Ikonostas u crkvi iz 1883-84. izveden je prema projektu Hermana Bolléa od strane zagrebačkog kovača Antona Mesića. Ikone na ikonostasu djelo su slikara Epaminondasa Bučevskog. Crkva sadrži bogatu historicističku opremu – klupe, prijestolja, pijevnice iz 1880-ih godina te vitraje s grbovima zagrebačkih obitelji koje su pomogle njezinoj obnovi i uređenju.

Što je ostalo od te sloge i zajedničkog kulturnog djelovanja? Koliko na primjer u današnjem kulturnom samorazumijevanju Zagreba postoji javna svijest da je ta urbana kultura pluralistički mozaik u kojem jedan njegov dio predstavlja doprinos i ljudi koji baštine tradiciju vrlo slične, u ovom slučaju srpske, kulture? Na ovo pitanje Snješka Knežević odgovara: „Bojim se da danas takva svijest ne postoji ili točnije, da se ignorira, ako je postojala – a postojala je. Sve što potječe do 1941. svjedoči o svijesti o zajedništvu. Strašan i tragičan rez zbio se donošenjem ustaških rasnih zakona. Nakon Drugog svjetskog rata restituira se svijest o zajedničkoj kulturi, ali i u tom je razdoblju, kao i prije, bilo ekscesa, nažalost s jedne i s druge strane.“

Posljednji rat u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji rezultirao je teškom kolektivnom stigmom koja je pala na Srbe kao narod i posljedice su naravno bile tragične u mnogim sferama života, uključujući i kulturu. Na pitanje da li bi u obrani nečijeg identiteta, u ovom slučaju srpskog, možda u drugim prilikama židovskog, muslimanskog ili nekog trećeg, trebalo uznastojati na isticanju tog identiteta u mozaiku zajedničkog života, gospođa Knežević smatra kako je danas „nažalost velik dio hrvatskog društva zaražen nacionalizmom, antisemitizmom i ksenofobijom, pa se čak i pripadnici istoga naroda, ali porijeklom iz različitih regija mrze i često fizički obračunavaju, što je tragikomično. Postojano se negiraju povijesne činjenice, a povijest iskrivljava i stavlja u funkciju regresivnih ideologija. Vladaju prešućivanje i zaborav. I u recentnim ozbiljnim priručnicima ne nailazi se na sve podatke, odnosno oni se iznose selektivno, pa su mnogi ugledni i važni Srbi i Židovi proglašeni Hrvatima ili se ne spominju. U takvoj situaciji važno je zbog istine i budućnosti upozoravati na različitosti, nacionalne korijene i religijsku tradiciju“, smatra gospođa Knežević. Tu važnu svijest o budućnosti u kontekstu kulture i zajedničkog života spominje konačno i teatrologinja Snježana Banović: „To je tema koja se duboko usijeca u svaki potencijalni program u razgovorima o budućnosti ove zemlje koja bez spominjanja naslijeđa svih navedenih naroda ne može egzistirati kao multikulturna, široka i otvorena, u stvari – slobodna.“


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: