Zašto ne pokušamo obnoviti lice naše zemlje?

Share

Nabacit ću imena kako mi dolaze, ali ću započeti imenom sportaša koji zaslužuje maksimalno poštovanje: Davor Rostuhar. Njemu ću posveti malo više prostora jer mislim da je nepravedno zanemaren. Na svijetu postoje tri točke koje golicaju maštu istraživača već stotinama godina – Sjeverni pol, Južni pol i Mt. Everest. Naš najuspješniji istraživač i veliki Rostuharov i moj idol Stipe Božić bio je prvi Hrvat na Mt. Everestu i na Sjevernom polu.

Ekspedicija na Južni pol ostala je posljednja velika klasična ekspedicija koju nije bio napravio nitko iz Hrvatske ili šire regije. To je dotada napravilo samo 23 ljudi u povijesti, iz samo devet država! Rostuhar je, po mom mišljenju, ove godine napravio najveći podvig: nakon što je sam i pješice u 47 dana prešao gotovo 1200 km, u srijedu 17. januara 2018. godine u 19 sati po hrvatskom vremenu osvojio je Južni pol.

Ekspedicija na Južni pol, inače, smatra se uspješnom ako se prijeđe put od obale Antarktika do Južnog pola, što na najlakšoj „Hercules” ruti iznosi 1200 kilometara. Rostuhar je to napravio posve sâm u najvećoj pustoši planeta; bez dostave hrane i opreme – svu opremu vukao je sa sobom na 130 kg teškim saonicama, bez upotrebe vanjske energije poput vjetra, pseće zaprege, motornih saonica…

Nastavimo. Tu je ovih dana nažalost preminuli stolnotenisač, legendarni Dragutin Šurbek. Možda najbolji hrvatski sportaš ikad viđen, uz pokojnog kanuistu Matiju Ljubeka, molim lijepo.

Vaterpolisti, veslači, košarkaši i rukometaši (osobito oni „zlatni” iz 1996.), popis bi bio impresivan, ali recimo: Krešo Ćosić, Dražen Petrović. A Kukoč i Rađa? A Beara, Zebec, Vukas, Horvat, Bobek…? A Matošić? A Goran Ivanišević? A Mate Parlov? Čekaj malo, a Ivica i Janica Kostelić? A Sandra Perković? A Sara Kolar? A Blanka Vlašić? A braća Skelin i braća Sinković?… Naravno, i „vatreni” iz 1998.

Trebamo težiti za pravednim društvenim i ekonomskim poretkom u kojem svatko ima jednaku šansu da postigne puni domet svojih mogućnosti kao ljudsko biće. Stoga se obvežimo na međusobno razumijevanje, na način života koji je socijalno usmjeren, koji njeguje mir i koji se prijateljski odnosi prema prirodi i ljudima.

Bože dragi, imao bih masu imena da nabrojim! Sve je to u naletu ludila i fanatizma komentatoru HTV-a Dragi Ćosiću (nakon pobjede nad Engleskom) bilo drek na šibici, a postoji opasnost da u ovom euforičnom stanju u kojem se nalazimo Hrvati zaborave da nije sve u nogometu.

Ovo u nedjelju 15. jula, slažemo se, ulazi u povijest hrvatskog sporta. Moglo je biti kudikamo bolje jer ni Griesmann nije pao od udarca, nakon čega je Mandžukić nesretno počešljao loptu Subašiću u gol, niti je, kako kažu vrlo stručne njemačke kolege koje sam pratio cijelo svjetsko nogometno prvenstvo, to bio.

Ali, eto, način na koji su naši ljudi dosegli i proslavili ovo srebro zaslužuje pažnju. Oni su prepoznali snagu i karakter jedne momčadi koja je napravila nešto što bi trebalo predstavljati prekretnicu: Mamić je zločinac u bijegu, to bi trebala biti završena priča čak i da se njegova sudska trakavica oduži kao Sanaderova. Davor Šuker, Mamićev potrčko i šef HNS-a mora biti maknut, HDZ mora dignuti svoje prljave ruke od sporta…

Općenito, kako je rekao Joško Jeličić (nakon nekoliko budalaština zbog kojih je završio na naslovnici tjednika Novosti, kazao je ipak preciznu stvar), političari se moraju prestati ponašati kao pijavice i ne smiju se popeti na slavljenički vlak „vatrenih”, već moraju omogućiti da se ulaže u sport i u mlade sportaše. Na način na koji to rade ozbiljne zemlje poput Njemačke.

U nedjelju nakon finala sam hodao centrom Zagreba nakon utakmice da opipam bilo „naroda”. Ti moji sugrađani ne smiju zaboraviti sve naše velike sportaše, ali da, ako se zaista žele veseliti sportskom uspjehu jedne generacije i jednog trenutka u povijesti koji ne znamo hoće li nam se ponoviti, moramo svi skupa prionuti u borbi za poštenje, za pravdu, za korektnost, za trud, za poštenje, za ljudskost, za dobrotu.

Da, istina je, vatreni su napravili veliki rezultat. Hrvati su živnuli i na trenutak povjerovali da se može bolje, da umijemo bolje, svaki u svom poslu.

Ljudi imaju pravo na odušak, na slavljenje nogometaša. Ali zatim se moramo iznova koncentrirati na zadaću koja je pred nama i koju je reprezentacija s izbornikom Zlatkom Dalićem zacrtala.

Bez obzira na teškoće, bez obzira na probleme s kojima se suočavamo, danas više nego ikada moramo biti svjesni da su marljivost, odgovornost, solidarnost i poštenje – uvjeti radosti i nade koju su promicali ovi sportaši. Svi. To su vrijednosti koje treba zastupati i boriti se za njih, vrijednosti za koje se isplati uložiti sebe.

Današnji svijet, svladan pragmatizmom, treba iznova naučiti vrijednost zahvalnosti, vrijednost dobrog vladanja, vrijednost žrtve i vrijednost zajedničkog rada!

Doživjeli smo neobično bratstvo. Posebno su to doživjeli Dalićevi igrači. Nažalost, situacija je opterećena pokušajem ultranacionalista, na terenu kojeg su otvorili nedovoljno pametni igrači, uz Dalića, da se preko Thompsona i Bujanca, stavi šapa nad pobjedom. Svejedno, ulazak u to zajedništvo ujedno je i otvaranje čovjeka svojem cjelovitom, potpunom biću koje sadrži i Zemlju i Nebo. Stvorena su simbolička očitovanja čovjekova odnosa s vlastitom intimom i najdubljom žudnjom, mjesto gdje se susreće sa životom.

Etički zadatak stavljen pred današnjeg čovjeka je osloboditi sva bića od svih oblika ugnjetavanja, a to će prouzročiti radikalne promjene u našem ponašanju prema prirodi i društvu.

Zadatak koji su nogometaši stavili pred Hrvatsku nije lagan, ali nije neizvediv: trebamo obnoviti društvo.

Mladima današnjice, izloženima medijskoj kulturi koja ”slavi” mediokritete i pokvarenjake, potrebno je da mudrost njihovih ”uzora” ne bude izgubljena!

Današnji svijet, svladan pragmatizmom, treba iznova naučiti vrijednost zahvalnosti, vrijednost dobrog vladanja, vrijednost žrtve i vrijednost zajedničkog rada!

Galamit će se ta zahvalnost nogometašima. I s pravom. Ali, jesu li svi ti koji danas slave na ulicama i trgovima zaista sposobni zahvaliti za dar života, za lijepu zemlju koja nam je darovana, za prijatelje i suradnike, za naše vrline i sposobnosti?

Jer ako jesu, zašto ostati na pola puta? Zašto ne odigrati turnir do kraja? Zašto ne pokušati obnoviti lice naše zemlje?

Svijet je u agoniji. Agonija zahvaća sve takvom brzinom da se osjećamo prisiljeni ukazati na oblike u kojima se javlja kako bi svima bila jasna dubina naše zabrinutosti. Mir nam izmiče – planet se razara – susjedi žive u strahu jedni od drugih, žene i muškarci međusobno se otuđuju – djeca umiru!

To je užasno!

Prema drugima trebamo postupati onako kako želimo da oni postupaju prema nama. Obvezujmo se da ćemo poštovati život i njegovo dostojanstvo, svaku individualnost i različitost i da će naši postupci prema svakoj osobi bez iznimke biti humani.

Trebamo se vježbati u strpljivosti i susretljivosti.

Trebamo biti kadri oprostiti učeći na prošlosti.

Nikada ne smijemo dopustiti da nas zarobe sjećanja prožeta mržnjom.

Otvarajući svoja srca jedni za druge trebamo prevladati uskogrudna prepiranja da bi se moglo ostvariti svjetsko, pa tako i hrvatsko zajedništvo i da bi se mogla njegovati kultura solidarnosti i povezanosti.

Obvezujmo se da ćemo njegovati i prakticirati kulturu nenasilja, međusobnog poštovanja, pravde i mira.

Trebamo težiti za pravednim društvenim i ekonomskim poretkom u kojem svatko ima jednaku šansu da postigne puni domet svojih mogućnosti kao ljudsko biće.

Trebamo govoriti istinu i prema njoj se ravnati postupajući pravedno i sa suosjećanjem prema svakome.

Trebamo izbjegavati predrasude i mržnju.

Ne smijemo krasti.

Trebamo prevladati bolesnu težnju za vlašću, za jalovim isticanjem, za novcem i trošenjem materijalnih dobara jer samo tako možemo stvoriti pravedan i miran svijet.

Zemlja se ne može promijeniti nabolje ako se prije toga ne promijeni svijest pojedinaca. Čvrsto obećajmo da ćemo razvijati svoju sposobnost zapažanja, disciplinirajući svoj duh pomoću meditacije ili molitve i pozitivnog razmišljanja.

Bez rizika i spremnosti na žrtvu nema temeljite promjene u našoj situaciji.

Stoga se obvežimo na međusobno razumijevanje, na način života koji je socijalno usmjeren, koji njeguje mir i koji se prijateljski odnosi prema prirodi i ljudima.

Pozivam sve ljude, bili oni religiozni ili ne, da čine isto što su činili Luka Modrić i njegove kolege. Ako može hrvatska „repka”, trebali bismo moći i mi.

Pehar jedne bolje Hrvatske čeka da ga podignemo. Možemo li to? Usuđujemo li se?

Share