Razgovor s Igorom Pavkovićem, zamjenikom župana Virovitičko-podravske županije.

O problemima srpske zajednice Virovitičko-podravske županije malo se zna i još se manje govori. Rat devedesetih osjetili su među prvima, već septembra 1991. godine kada je iseljeno ukupno 127 srpskih naselja. Tragovi rata i egzodusa i danas su vidljiviji nego u drugim dijelovima Hrvatske što ide u prilog i činjenici da je upravo na prostoru ove županije proces povratka i najslabiji. Nekadašnji nosioci života i razvoja, velika poljoprivredna gospodarstva i drvna industrija bazirana na velikim kompleksima šuma, potpuno su uništeni. Virovitičko-podravska županija je županija za koju će mnogi reći da je više nego ostale umjetna tvorevina čije su granice skrojene više po političkom ključu kako bi se razbio srpski korpus nego po geografskim, ekonomskim i drugim karakteristikama. Ekonomski položaj srpske zajednice Virovitičko-podravske županije ponešto popravlja podravski, ravničarski dio koji nije bio zahvaćen ratom. O položaju i perspektivama Srba u Virovitičko-podravskoj županiji razgovarali smo s Igorom Pavkovićem, zamjenikom župana iz srpskih redova.

Prve žrtve i prvi egzodusi u ratu devedesetih zadesili su područje zapadne Slavonije, odnosno Virovitičko –podravske županije. Javnost je skoro zaboravila na te događaje.

Nažalost, javnost nije zaboravila na ove događaje, jer javnost o ovim nesretnim zbivanjima nikad nije ni bila dovoljno obaviještena. Kad govorimo o ovim događajima, Virovitičko-podravsku županiju ne možemo izdvajati iz područja zapade Slavonije, jer županije su nastale poslije svih tih dešavanja, a njihove neprirodne granice su povlačene tako da što više razmrvi kompaktni etnički prostor Srba u zapadnoj Slavoniji gdje nas je po popisu stanovništva 1991. živjelo 70.000. Prvi sukobi na ovom prostoru počinju u augustu 1991. nakon čega velika većina Srba napušta gradove i utočište pronalazi u planinskom dijelu Slavonije, tako da se već u septembru, u zbjegu, nalazilo oko 50.000 stanovnika, koji su bili u potpunom okruženju, bez struje, bez pristupa osnovnim životnim namirnicama, tek kasnijim otvaranjem koridora od Okučana do Bosanske Gradiške počelo je neko slabašno snabdijevanje i izvršena evakuacija djece, žena i ranjenika. Bio je to tek početak stradanja i izbjeglička epopeja za koju srpski izvori navode da je brojalo 72.000 izbjeglih Srba ne iznoseći podatke o žrtvama, dok hrvatska strana priznaje da je bilo 50.000 izbjeglih i 1.900 ubijenih.

Tužna godišnjica

Dešava li se što na rasvjetljavanju tih događaja i eventualnom procesuiranju počinioca?

Što se srpskih žrtava tiče, one nikog ne zanimaju. Do sada su izvršene samo tri ekshumacije na području Voćina iako se zna za još neka grobišta. Naravno, da nitko nije procesuiran. Kad se radi o žrtvama hrvatske nacionalnosti njihova su grobna mjesta uredno obilježena, podignuti spomenici, ali ni počinioci tih zločina nisu još osuđeni, pa ostaje neugodan osjećaj da su svi krivi što naravno opterećuje daljnji zajednički život.

Obilježava li se danas stradanje i egzodus tog stanovništva?

Prvi put su se predstavnici VSNM Bjelovarsko-bilogorske, Požeško-slavonske i Virovitičko – podravske županije prošle godine sastali u Đulovcu i dogovorili da treba početi obilježavati ovu tužnu godišnjicu. Zbog kratkog roka nismo uspjeli organizirati komemorativni skup, ali je Vladika Slavonski Sava sa svim sveštenicima eparhije Slavonske u Kućancima služio parastos za sve stradale 1991. u eparhiji Slavonskoj. Ove godine planiramo organizirati komemorativni skup u Voćinu na kom ćemo ukazati na broj žrtava, ali i na razmjere egzodusa.

Kako danas izgledaju ti prostori? Da li se može reći da se poslije svega na tom području dogodilo etničko čišćenje?

Broj stanovnika po kilometru kvadratnom u općini Voćin je 7 i to zbog toga što su doseljeni Hrvati s Kosova, a da nema njih, taj bi broj bio ispod jedan. Identično stanje je u drugim dijelovima zapadne Slavonije koji su 1991. godine bili zahvaćeni sukobima. Slobodno se usudim reći da je došlo do etničkog čišćenja, jer kako drugačije tumačiti da se na nekom području postotak Srba za dvadeset godina smanjio sa 80% na 9%, kao što je to slučaj s općinom Voćin.

Umrli iščekujući

Zašto se povratak na tim područjima ne dešava?

Deset godina trebalo je proći od egzodusa da su prvi povratnici uopće mogli doći svojim kućama. Tokom tog desetogodišnjeg perioda sela s kompletnom infrastrukturom, stočnim fondom i tvorničkim pogonima u potpunosti su uništavani, ni jedan objekt nije ostao čitav, zemlja je zarasla u šikaru, veliki prostori su bili minirani (bilo je dosta stradalih od mina), dok u državnoj službi i državnim tvrtkama za Srbe nije bilo i dalje nema posla, a uz sve to povratnicima nitko nije garantirao sigurnost. Mislim da nije trebalo više razloga da se neko odluči ne vratiti. U posljednjih deset godina dosta je urađeno na poboljšanju kvalitete života: završena elektrifikacija, 90 posto domaćinstava ima vodovod, uređuju se lokalne ceste, podignuti su mostovi, obnovljen je određen broj kuća, ali ne i gospodarskih objekata. Međutim, dotada su već naši izbjegli svoju egzistenciju i budućnost pronašli na nekom drugom mjestu.

Kada je povratak bio u najvećem zamahu?

Na našem području nije bilo izraženog nekog velikog povratka, ali on ipak i sad traje nekim svojim usporenim tokom. I sad kada smo već zaboravili na njih, gotovo se svaki mjesec neka porodica vrati.

Govori se o skorom proglašenju prestanka izbjegličkog statusa za izbjeglice iz Hrvatske. Kakvo je stanje na vašem prostoru?

Nakon 22 godine mora se zatvoriti i ovaj problem. U izbjeglištvu se sad već rađa druga generacija Slavonaca i njih gotovo ništa, osim prekrasne prirode ne veže za ovaj kraj, oni će ovamo dolaziti samo kao turisti. Mnogi od onih koji su se željeli vratiti umrli su iščekujući taj dan. Mi sada možemo očekivati samo ljude koji odlaze u penziju i koji svoje penzionerske dane žele provesti u zavičaju, te možda ponekog mladog entuzijastu koji bi pokrenuo neki «eko» posao.

«Izbrisano» 1.700 ljudi

Proces obnove je pri kraju, također, i posljednji rok za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje bivših nosioca stanarskog prava istječe. Kakvo je stanje u Virovitičko-podravskoj županiji po tom pitanju?

I u našoj županiji proces obnove je pri kraju. Nažalost samo 20% obnovljenih kuća je i useljeno, ali jedan drugi proces još traje, a to je proces stambenog zbrinjavanja. Na području naše županije imamo još oko 1.000 neriješenih slučajeva. Veliki broj zainteresiranih podnosio je zahtjeve za stambeno zbrinjavanje putem dodjele građevinskog materijala za izgradnju ili obnovu obiteljske kuće i to su oni ljudi koji nisu bili obuhvaćeni procesom obnove. Nemam trenutno najprecizniji broj koliko ih je pozitivno riješeno, ali on se kreće oko stotinjak slučajeva, a još toliko čeka na pozitivno rješenje. Na spisku prioriteta za 2013. ima ih oko 30. Izgradnja kuća puno je doprinijela zadržavanju radno sposobnog stanovništva na ruralnom području. Zainteresiranih ima i za stambeno zbrinjavanje bivših nosioca stanarskog prava. Međutim, uslovi su neispunjivi tako da je na području grada Slatine bilo stotinjak zahtjeva za povrat stana, ali je tek njih dvadesetak to pravo i ostvarilo i gotovo su se svi vratili.

Kako ste zadovoljni radom regionalnog ureda za obnovu i statusna pitanja?

Regionalni ured je sve do kraja 2011. imao svoju kancelariju u Slatini i to je bilo izuzetno dobro jer su se tu svi poslovi vezani za obnovu i stambeno zbrinjavanje mogli rješavati. Ukidanjem ureda u Slatini stvari se kompliciraju, ne zna se više gdje se koji predmet nalazi. Ubrzo se zatvara i regionalni ured u Pakracu kome je bila podređena slatinska ispostava. Sad sve te predmete preuzima ured državne uprave u županiji i sve to predugo traje, a posljedica toga je da u zadnje dvije godine nismo vidjeli kamion s materijalom za obnovu na našim cestama.

Kakve su posljedice novog zakona o prebivalištu po srpsku zajednicu?

Novi zakon o prebivalištu na području naše županije počeo se primjenjivati tri godine prije nego što je donesen. Tako da je u tom naletu izbrisano sve što se dalo izbrisati. Izbrisani su svi Srbi koji nisu zatečeni u svojim kućama, koji su bili na poslu ili kod doktora. Zbog tih događanja u Virovitici je svojevremeno bio i tadašnji potpredsjednik vlade Slobodan Uzelac. U tom naletu je «izbrisano» 1.700 ljudi, a spriječeno je brisanje njih još 850. Kasnije je svima koji su to htjeli omogućen povratak prebivališta, ali su troškove morali snositi sami.

Uzurpacija imovine

Sve češće s prostora vaše županije dolaze vijesti o premlaćivanju, uzurpaciji imovine. Koji su razlozi jednog takvog stanja?

Što se tiče tuča i premlaćivanja na povratničkom području oni i nisu baš tako česti kako bi se na prvi pogled moglo zaključiti. U zadnjih deset godina bilo je ukupno četiri slučaja usmjerena protiv Srba, dok je u istom periodu bilo više sukoba unutar naseljeničke populacije. Ono što je bitno istaknuti da nitko iz naseljeničke populacije nije stao na stranu napadača već su napadače svi javno osudili, što nije bio slučaj kada su u Kistanjama pretučeni mladi bogoslovi. Svi se ovi sukobi dešavaju zbog držanja stoke bez nadzora. Povratnici su vlasnici zemlje, a naseljenici drže stoku a nemaju svoju zemlju, te stoku napasaju na njihovoj zemlji. Nažalost, moram reći i da je policija dosta inertna po pitanju uzurpacije imovine. Naravno da to negativno utječe na povratak.

Kakve su privredne prilike i mogućnosti na području Županije posebno u kontekstu ulaska u EU?

Imamo velik broj perspektivnih OPG-ova u podravskom dijelu županije koji se bave proizvodnjom duhana ili povrća i njihov opstanak na evropskom tržištu vrlo je vjerojatan. Problem je s poljoprivrednicima koji tradicionalno uzgajaju žitarice, te za one koji se bave proizvodnjom mlijeka, bilo kravljeg ili ovčjeg, dok za govedarstvo već sad možemo reći da je propalo.

Što biste izdvojili kao vidljiv napredak na području Županije?

Kao što sam već rekao u infrastrukturu se ulagalo u posljednjih deset godina i to je jedna od pozitivnih stvari: tako da sad na području povratka svaka kuća ima pristup električnoj energiji. U narednom periodu treba posvetiti pažnju asfaltiranju preostalih 12 kilometara makadamskih puteva u općini Voćin, ali i nekim manjim zahvatima u drugim općinama. Najveći napredak je u tome što su otoplili međunacionalni odnosi. Vjerojatno ljudi pritisnuti sveopćom krizom više energije usmjeravaju na golo preživljavanje nego na političko prepucavanje u kom su svi gubitnici.

Odlazak ili asimilacija

Smatrate li da su nadležni zapostavili ratom opustošene krajeve u pripremama za EU fondove?

Nažalost, jesu, ali ne samo za EU fondove. Povratnički krajevi od strane centralne vlasti konstantno su i u svakom pogledu zapostavljeni. Ta su područja bila zapostavljena još prije rata i to je politika koju nijedna vlada ne mijenja, a mi na terenu ni uz pomoć naših malih i nerazvijenih općina ne možemo učiniti dovoljno.

Kako se snalazite na novom radnom mjestu dožupana? Koliko imate prostora da pomognete bolji život srpske zajednice na području vaše županije?

Na osnovu iskustva iz prva tri mjeseca mandata lično mogu biti zadovoljan s odnosom župana ali i svih ostalih suradnika. Nadam se da ću to moći iskoristiti u daljnjem radu i na konkretnim slučajevima pomagati zajednici koja me je izabrala na ovo odgovorno mjesto, ali i isto tako biti na raspolaganju i drugim građanima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Kakvi su izgledi da se mladi Srbi integriraju u društvo i pronađu svoju budućnost na području Županije? Čemu su bliži odlasku ili asimilaciji?

Integracija mladih u društvo je nezamisliva bez osigurane perspektivne egzistencije. Dok oni u svom zavičaju ne budu mogli normalno živjeti od svog rada, neće biti niti integracije. Veliki broj mladih u ljetnim mjesecima odlazi raditi u primorske županije, najviše u istarsku, gdje nakon nekoliko sezona pokušavaju i ostati, a nekima je to i uspjelo. Za sada je tek mali broj povratnika odselio u neke udaljenije zemlje i upravo njima koji odu negdje iz zavičaja prijeti daleko veća opasnost od asimilacije nego da su ostali ovdje.