Živjeti u Hrvatskoj

Share

„U interesu javne sigurnosti imadu se svi Židovi (pokršteni ili ne) i Srbi (prešli na katolicizam ili ne)… odpremiti u sabirni logor Župskog ravnateljstva u Gospiću.“

Za dom spremni! U pečatu: Nezavisna država Hrvatska, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, upućeno redarstvenim ravnateljstvima: Zagreb, Banja Luka, Sarajevo.

Ili: Izvještaj o primitku Židova u logor Jasenovac, 22. rujna 1941. „Izvješćujemo vas da smo dana 20 o.m. primili i smjestili u naše logore 199 Židova.“ Za dom spremni!

Ili: „Danas smo otpremili II transport u Srbiju ukupno 618 osoba i to 290 muških, 288 ženskih i 40 djece. Prilažemo transportnu listu i kartoteku. Zapovjedništvo logora Požega, 6.8.41.“ Za dom spremni!

Ili: Ustaški stožer Dubrovnik, Naredba: „Zabranjuje se svim Židovima i Srbima kretanje ulicama kao i držanje otvorenih radnji od 7 uvečer do 7 ujutro. Tko se ogriješi o ovu naredbu bit će najstrože kažnjen po ustaškim propisima.“ Za dom spremni!

Je li dakle pozdrav Za dom spremni! bio regularni dio pismene i usmene komunikacije jednog fašističkog režima, pa stoga podložan zabrani u svakoj demokratskoj državi? Da, ali ne i u Hrvatskoj, u kojoj je, nakon godinu dana „teškog“ rada neko Vijeće proučilo takozvane nedemokratske režime, kakvim je eufemistički nježno, uz razdoblje socijalizma, nazvano mračno razdoblje nacističke Hrvatske, te zaključilo kako se taj pozdrav ubuduće ima smatrati sastavnim dijelom ovdašnje kulture i dobrog kućnog odgoja. Uglavnom, Vijeće formirano na inicijativu jedne političke amebe koja obavlja funkciju hrvatskog premijera, a sastavljeno od desnih i lijevih intelektualaca sa zajedničkom karakteristikom moralne bijede, iznjedrilo je jedan sumorni revizionistički dokument koji bi se imao pretočiti u zakon, pa je u državi u kojoj fašizam već buja do granica neizdržljivosti, konačno čak i Ustav podređen ustaštvu. Protivno preambuli Ustava, naime, u kojoj je antifašizam upisan kao temelj države Hrvatske, Vijeće se odlučilo za njegovu negaciju, nije doduše zabranilo crvenu zvijezdu, ali jest upotrebu pozdrava Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Ustaški pozdrav Za dom spremni, kao sastavno obilježje NDH, koja se nježno titulira samo kao „nedemokratski režim“, ima pak svoj puni legitimitet i smije se koristiti prilikom „svih braniteljskih događaja na javnim mjestima uključujući i groblja“. To jest stalno. Uglavnom, ta je pretenciozna skupina povijesničara-amatera stvorila dokument kojim se de facto iznjednačilo hrvatski fašizam i antifašizam. Odnosno mračno petogodišnje razdoblje kada je mala Hrvatska bila krvavi adorant i kolaboracionist nacističke alijanse, s čitavim dugim razdobljem jugoslavenskog socijalizma, ne samo s njegovim crnim mrljama, revizionistički nazivajući oba ta perioda „nedemokratskim režimima“. Stoga u konclogoru Jasenovac nije likvidirano više od 80.000 Srba, Židova, Roma… zbog fašističke prirode režima, nego tek zbog manjka demokracije, pa je legalnim proglašen pozdrav Za dom spremni pod kojim je funkcionirao taj režim, ali i s kojim su pripadnici hrvatske vojske devedesetih ne samo ratovali, nego i počinili tolike ratne zločine.

Kakve su to spodobe onda, ti akademici, suci, profesori iz toga političkog Vijeća koji, negirajući same temelje evropske civilizacije, pozivaju na „toleranciju neustavne prakse“, e kako bi opravdali promijenu Ustava i legalizirali ustaški pozdrav, pa time i ustaštvo? Jer krajnje je odvratan dokument u kojemu se ustaško znakovlje stavlja iznad Ustava, a njegova javna upotreba uspoređuje sa simbolima antifašizma korištenima svugdje u Evropi. I politički i ljudski gnjusno je to eskulpiranje davnog režima koji je bio za dom spreman, ponajviše primjenom etničkog čišćenja mahom hrvatskih Srba, baš kao i u posljednjem ratu, kada je uostalom visoki dužnosnik Tuđmanove stranke novinaru Feral Tribunea vjerno iznio rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj: „Pola pod zemlju, pola iz zemlje!“ I nije li se nešto slično i dogodilo?

Antifašistički se pokret pak priznaje samo kao dio velike svjetske koalicije, ali se zatomljuje činjenica da jugoslavenski antifašizma nije nastao uz pomoć Rusije, nego je bio autohtono snažan, pa je na kraju rata imao čak 800.000 partizanskih boraca. Zaboravljenih i prezrenih. Utoliko krajnje je ciničan prijedlog toga Vijeća, koje je Hrvatskoj skrojilo kvalitetan i čvrst ustaški šinjel, da se zaštite partizanski spomenici. Ne da se obnove, nego da se zaštiti nešto što je skroz porušeno devedesetih. Pod onim istim pozdravom Za dom spremni, čija se upotreba ima ozakoniti. Makar i „tolerancijom neustavne prakse“, to jest vaninstitucionalnog mijenjanja Ustava, kao temeljnog dokumenta svake demokratske države. Revizionistički cinizam toga Vijeća u kojemu je nacionalistički, intelektualni šljam odlučio o legalizaciji hrvatskog fašizma odmah je dakako i praktično primjenjen, kukavičkim noćnim pohodom na tek obnovljenu bistu antifašiste Ive Lole Ribara u Zagrebu. Srušili su Ribara opet, baš kao i onih tri tisuće drugih partizanskih spomenika. Huligani? Ne, nego strukturna gamad. Vjerni izvršitelji neofašizma hrvatske političke elite.

 

Izvor: Peščanik (Mladina), autor: Hani Erceg

Naslovna fotografija: Neda Radulović-Viswanatha

Share