Život bez svjetla

Share

Četiri godine vlade Kukuriku koalicije ostat će zabilježene kao one u kojima nije uložena niti jedna kuna u reelektrifikaciju sela u kojima žive Srbi povratnici. Kada se nakon završetka rata srpsko stanovništvo masovnije počelo vraćati u Hrvatsku, obnova infrastrukture nije pratila taj povratak, a posebno je bila zapostavljena reelektrifikacija povratničkih područja. Rezultati takvog odnosa prema povratku izbjeglog srpskog stanovništva vidljivi su danas u svakom krajiškom mjestu, selu i zaseoku, a pogotovo u 80 naselja raspoređenih u 25 općina u šest županija: Karlovačkoj, Šibensko-kninskoj, Ličko-senjskoj, Sisačko-moslavačkoj, Požeško-slavonskoj i Zadarskoj županiji, gdje još uvijek do 283 obnovljena kućanstva nije stigla obećana električna energija. U njima ukupno 81 osoba već nekoliko godina živi u mraku.

Dvadeset godina od ratnih sukoba, u vremenu kada je nužno govoriti o regionalnom razvoju, nedopustivo je da u povratničkim krajevima ne postoji elektrodistribucijska mreža, tim više što je ta najveća civilizacijska blagodat u krajiška sela uvedena još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako postoji zakonska obaveza države da sanira i obnovi elektrodistribucijsku mrežu, do danas nije izdvojeno 30 milijuna kuna koliko je potrebno za reelektrifikaciju krajeva u kojima su oči već odavno navikle na mrak. Prema procjeni HEP-a, preostala neelektrificirana naselja, koja su većinom disperzirana, nisu isplative investicije. Zato HEP odgovornost za problem sanacije i obnove preostalog dijela elektrodistribucijske mreže prebacuje na Vladu, odnosno traži novac iz državnog proračuna za reelektrifikaciju tih krajeva. Umjesto sanacije i obnove elektrodistribucijske mreže nizali su se brojni bezuspješni sastanci s ministrima Ivanom Vrdoljakom, Brankom Grčićem, Borisom Lalovcem i predstavnicima HEP-a. Svi su sastanci redom završavali sa sličnim zaključkom: neophodno je sastaviti listu objektivnih prioriteta, odnosno ljudi koji stalno žive u kućama u mraku, kao i listu troškova reelektrifikacije. Kako su se utvrđivale liste, tako su se one i smanjivale, nažalost ne realizacijom određenih prioriteta. Tako je 2011. godine lista brojala 126 sela sa srpskim povratničkim stanovništvom, odnosno 500 domaćinstava. Nakon brojnih provjera i kontrola ona je svedena na današnju brojku od 80 sela sa 283 zaprimljena zahtjeva za reelektrifikacijom. Mnogi povratnici nisu dočekali svjetlo u žarulji svog doma ili su – stari, nemoćni i usamljeni – zbog nepodnošljivih uvjeta života odlazili za boljim životom. Istovremeno se kao jedan od osnovnih uvjeta da bi ostali na listi za reelektrifikaciju tražilo da moraju živjeti u takvim neizdrživim uvjetima.

Prema podacima HEP-a, za obnovu i sanaciju elektrodistribucijske mreže od 1991. do 2008. godine izdvojeno je više od 2,29 milijardi kuna. Zajedno s velikim investicijskim ulaganjima u obnovu proizvodnih objekata, primjerice obnovu HE Peruča i prijenosnih vodova kod Ernestinova, uloženo je više od 3,5 milijarde kuna, i to uglavnom sredstava HEP-a. U periodu od 1998. godine, kada je prvi put zabilježen veći povratak srpskog stanovništva, pa do 2004. godine, kada je u proces reelektrifikacije uključen koalicijski sporazum HDZ-a i SDSS-a, uloženo je 964 milijuna kuna. Temeljem zaključaka Vlade iz 2001. godine, HEP je osigurao i kreditna sredstva u iznosu od 355 milijuna kuna od Evropske investicijske banke u cilju intenziviranja sanacije i obnove na području Zadra, Šibenika, Karlovca, Siska i Gospića. U tom periodu predstavnici srpske zajednice nisu bili uključeni u proces reelektrifikacije i nisu imali utjecaj na izbor mjesta koja će biti obuhvaćena obnovom elektrodistribucijske mreže. Tek od 2006. do 2008. godine predstavnici srpske zajednice ulaze u radnu grupu za sanaciju i obnovu i u tom je razdoblju utrošeno 253 milijuna kuna za područja na koja se vraćala srpska populacija. Međutim, te 2008. godine, kada se činilo da proces reelektrifikacije doživljava svoj vrhunac, on je naglo usporen. To se opravdavalo ekonomskom krizom, ali i poslovnom politikom HEP-a koji zbog neisplativosti nije ulagao u obnovu slabo naseljenih sela. S mrtve točke situacija se još jednom pomakla 2011., kada je za proces reelektrifikacije srpskih povratničkih domaćinstava odobreno deset milijuna kuna iz sredstava HEP-a. Bila je to posljednja tranša novca za sanaciju i obnovu elektrodistribucijske mreže. S dolaskom na vlast Kukuriku koalicije proces reelektrifikacije je zamro, a ljudski životi u mraku pretvorili su u brojke na papiru iz kojih se tražio razlog više kako bi taj mrak bio što gušći i crnji.

Danas kada se prebacuje odgovornost oko toga tko će platiti reelektrifikaciju krajeva u kojima još žive samo starci, zaboravlja se da prije dvadeset godina oni nisu bili ti koji su iskopali bandere i posjekli žice te da elektromreža nije uništena ratom. Mjesecima, pa i godinama nakon „Oluje“ planski se devastiralo i pljačkalo transformatore i čitave elektrodistribucijske mreže u pustim selima kako bi se zatro i zadnji trag života na tim prostorima. Uz glavne magistralne ceste, gdje je planirano naseljavanje, državna imovina još je bila pošteđena, ali okolna i udaljena sela i zaseoci, koji su sada predmet sporne reelektrifikacije, kompletno su devastirani. Bilo je to vrijeme krađe i devastacije državne imovine koju ta ista država nikada nije sankcionirala, a sada kada se svodi račun, nitko od državnih instanci ne želi platiti ceh.

Naviknuti na mrak, srpski povratnici ne troše puno riječi. Tuga, razočarenje i okrenutost ka novom danu i sunčevoj svjetlosti ispunjavaju njihove živote.

– Mene je sramota reći da u današnje vrijeme nemam struje. Bruka. Četiri je godine otkako sam se vratio, samo su bila obećanja… Čak su prošle godine dolazili iz HEP-a, provjeravali, kontrolirali… Pitaju da li smo prije imali struju, a stoje pored bandere – govori o svom životu bez svjetla Jovica Radovanac iz Udbine.

Prva osvijetljena kuća od njegove je udaljena oko dva kilometra. Kaže da je u jednoj kući u blizini koju je kupila jedna Zadranka struja dovedena starim vodom, ali do njega struja ne može.

– Tvrde da je jeftinije nekoga preseliti nego mu uvesti struju. Nije to velika investicija, potrebno je postaviti nekih deset do 15 stupova. Imao sam električnu energiju prije 40 godina, a danas je nemam, u vrijeme razvijene informacijske tehnologije – priča Jovica kome je zbog mraka još teže što živi razdvojen od svoje porodice.

– Sin i žena su u Srbiji. Došli bi tu, ali nemaju nikakvih uvjeta za život. Ovdje je vječni mrak i za mladog čovjeka nema života – kaže Jovica.

Ponudili su mu alternativnu opskrbu električnom energijom, solarne ploče i agregate. Vidjevši da natezanju s HEP-om nema kraja, prihvatio je solarne ploče. Ali kako to biva s državnim obećanjima, i nadolazeću Novu godinu i Božić provest će u mrklom mraku.

Jedno od mjesta koje je na listi prioriteta konstantno od 2008. godine je naselje Parčići, petnaestak kilometara udaljeno od Kistanja. U Parčićima je obnovljeno tridesetak kuća, a u nijednu nije uvedena električna energija. Godine mraka učinile su Parčiće mrtvim selom u kojem živi samo petero staraca u zaseoku Vukši, čija je reelektrifikacija procijenjena na tri milijuna kuna. Malo ljudi, velika investicija, propao projekt povratka u selu…

– Trafostanica je udaljena samo 950 metara od sela. Mogla bi se za nas, umiruće duše, staviti pokoja bandera, razvući žica, pa da vidimo tu od našeg Tesle struju – kaže osamdesetogodišnji Rade Vukša koji se u rodne Parčiće vratio još 2003. godine.

– U čekanju struje prođe mi starost. Ovdje se jedino smrt dešava. Bez svjetlosti. Više se ne nadam da ću svoju kuću vidjeti osvijetljenu. Što Bog da, od ljudi samo najgore – govori Rade.

Ovo je civilizacijska sramota evropske Hrvatske u 21. stoljeću. U Saboru su o ovom problemu govorili jedino zastupnici SDSS-a. Nažalost, bez rezultata. Tako je pri izglasavanju proračuna za ovu godinu u ime saborskog kluba SDSS-a Milorad Pupovac ulagao amandmane i inzistirao da 35 milijuna kuna državnog novca ode u korist Hrvatske elektroprivrede za završetak programa sanacije i obnove niskonaponske mreže. Vlada je odbacila SDSS-ove amandmane, a tadašnji ministar financija Slavko Linić za saborskom je govornicom bio jasan: „Sanacija obveze niskonaponske mreže i to ratom zahvaćenih područja treba se riješiti kroz investicijski program HEP-a i to bez pomoći države.“

Zašto u četiri godine mandata Vlade nije saniran ni obnovljen ni kilometar elektromreže, upitao je premijera Zorana Milanovića u aprilu saborski zastupnik SDSS-a Mile Horvat. Milanović je odgovorio da je spreman preuzeti odgovornost za spori napredak, kako je rekao, završetka tog projekta. „To je sam početak kraja tog projekta. Stvari su išle nešto sporije i neko vrijeme je izgubljeno“, priznao je Milanović i istakao da je potpisan ugovor između HEP-a i Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje u iznosu nešto manjem od šest milijuna kuna za oko 1.200 priključaka. No taj se iznos odnosi na električne priključke u programu obnove prema programu stambenog zbrinjavanja, a ne i na sanaciju i obnovu električne mreže.

Share