Život iz inata

Share

Toliko je oko nas usamljenih, starih i nemoćnih ljudi koji se svakodnevno bore sa svojim nerješivim problemima. Neki se bore s bešćutnim zakonima, neki s bolešću, neki sa samoćom, a neki i sa svojim stigmatiziranim nacionalnim identitetom. Supružnici su im obično umrli, djeca su daleko, razasuta po bijelom svijetu, a oni su na kraju jednog ne sasvim običnog života, u kojem su puno radili i stvarali, ostali sami i ovisni o dobroj volji nekog stranca koji im s vremenom postaje jedini prijatelj u životu i član obitelji.

Oni su preživjeli pakao Drugog svjetskog rata, ali i užas ovog zadnjeg, „našeg“ rata. Nad njihovim sudbinama nadvio se strah kao jedina neumitna izvjesnost. To su ljudi s pristojnim i sigurnim mirovinama koji se ustručavaju nacionalno odrediti prema svojima susjedima, a pogotovo će to teško uraditi javno, u medijima. Međutim, svi oni rado govore o svom porijeklu, tužno i precizno, o svom identitetu, o stradanjima svojih porodica zbog tog porijekla i identiteta, ali oni u tom govoru žele biti bezimeni. Oni to govore samo sebi u gorkim danima i beskrajnim noćima samoće. Govore još samo i onima u koje imaju potpuno povjerenje. Time kao da žele reći da tog stradanja ne bi ni bilo da ih netko nije etiketirao kao pripadnike nekog kolektiva, neke apstrakcije u vidu nacionalne pripadnosti.

Kada se govori o problemima starije populacije Srba u Hrvatskoj, uglavnom se misli na one koji žive u ruralnim sredinama koje je rat najviše zahvatio, ali se zaboravlja na one koji su u gradovima. Oni možda nemaju problem s osnovnim životnim uvjetima, imaju vodu, struju, trgovine i ambulante su blizu, ali svakako imaju i svoje probleme koji nisu nimalo lakši od onih na selu. Svi oni imaju različite probleme, ali najveći i zajednički problem upravo je samoća. Samoća koja raste na starosti, na napuštenosti, na strahu, na nepoželjnom identitetu. U Zagrebu je mnogo takvih bezimenih starica i staraca čija je sudbina određena ratovima, stradanjima, gubicima, strahovima… Iako su njihove priče životno teške, svi nas dočekuju s osmijehom na licima i pomalo se čudeći što uopće ikoga zanima njihova sudbina.

– Živim iz inata i neću odustati od povrata svog stana. Neću svoju muku ostaviti bagri. Sirotinji bih sve odmah dao – započinje svoju priču jedan od njih, vitalni devedesetdvogodišnjak Stevan Pjevac.

Kao dječak svjedočio je ustaškim zločinima u glinskom kraju, gdje je rođen. Priključio se partizanskom pokretu i ratovao po Baniji, Kordunu, Bosni. Bio je teško ranjen, zbog čega je poslije rata proglašen ratnim vojnim invalidom.

– Nakon rata sve je bilo srušeno i opustošeno u mom glinskom kraju. Zbog toga sam odlučio otići u Zagreb – prisjeća se Stevan.

 Neću odustati od povrata svog stana. Neću svoju muku ostaviti bagri. Nova država me degradirala i falsificirala moj status: od stanarskog prava u status zaštićenog najmoprimca – kaže Stevan Pjevac

U Zagrebu završava tokarski zanat. Bio je jedan od najboljih tokarskih majstora u Zagrebu. Mnoge Titove i udarniče značke upravo je Stevo, kako ga prijatelji zovu, zanatski i majstorski izradio. Stevini problemi započinju šezdesetih godina prošlog stoljeća, iako su oni postali stvarni tek nastupom „demokracije“ kod nas devedesetih godina. Naime, svoj vlastiti, mali, teško zarađeni stan daje tadašnjem gradskom stambenom fondu u zamjenu za stanarsko pravo na većem stanu u društvenom vlasništvu. To je učinio, kako kaže, zato što se tada nije pravila razlika između društvenog i privatnog.

– Mene su komesari odgajali tako da je skoro pa bilo zločin imati svoju imovinu – objašnjava.

Stevan Pjevac

Ono čemu su Stevu komesari učili četrdesetih više nije vrijedilo devedesetih godina. Društveno vlasništvo se denacionalizira i postaje privatno, a Stevan Pjevac postaje podstanar u vlastitom stanu.

– Stanarsko pravo nisam mogao otkupiti iako je stečeno i proizlazi iz radnog odnosa od preko 42 godine kao i doprinosa za stambenu izgradnju mene i moje obitelji. Više ne vrijedi moj ratni put. Nova država me je degradirala i falsificirala moj status: od stanarskog prava u status zaštićenog najmoprimca. Dali su mi podstanarstvo kao kada sam imao dvadeset jednu godinu, ali mi godine nisu vratili – kaže.

Stevan sada živi u tom tuđem stanu, sam, bez igdje ikog; supruga mu je nedavno umrla, djeca nisu tu. Po zakonu ne smije nikoga primiti u stan, a nema ga pravo ni ostaviti u nasljedstvo. Ono što mu je ostalo Stevo želi podijeliti i dijeli s drugima. Nažalost, ono što mu je ostalo malo je za druge.

Jovana Josipovića, osamdesetsedmogodišnjaka porijeklom iz Slavonije, zatekli smo za stolom, okruženim brojnim novinskim izdanjima koja su mu jedan od rijetkih dodira s vanjskim svijetom. Jovan je vrlo rano ostao bez oca kojeg su ubili ustaše. Cijeli rat proveo je s majkom i sestrom skrivajući se po Papuku od ustaša. Nakon završetka gimnazije u Koprivnici, upisuje akademiju za pilota. Šezdesetih godina počinje letjeti i seli se u Zagreb. Kaže da je uživao u svom poslu i ponosan je što je od prvog do zadnjeg radnog dana bio pilot. Umirovljen je osamdesetih godina. Rat devedesetih proveo je u Zagrebu, nije htio nikamo, kako kaže, bježati.

– Mnogi su otišli u Srbiju, ali ja nisam htio, nemam ja ništa sa Srbijom. Više sam Hrvat nego Srbin. Nisam imao nikakvih problema u Hrvatskoj zato što sam Srbin, iako sam se oduvijek potpisivao ćirilicom – kaže Jovan.

Prije par godina umrla mu je žena, a on se poslije toga razbolio i praktički ostao nepokretan. Posljednje dvije godine gotovo da ne izlazi iz stana. Pomoć plaća i najviše je sam. Kći mu je u Kanadi, a sin, koji zbog svojih obaveza rijetko dolazi, u Srbiji.

– Živim jako loše jer sam sam, a samački život je užasno težak. Sve imam, ali mi to ništa ne znači kada sam sam – kaže Jovan.

Zbližio se s jednim volonterom koji mu je pomagao, ali se i on razbolio pa više ne dolazi. Iako bolestan i sam, Jovan je i dalje vedrog duha i spreman na šalu.

– Volio bih naći neku ženu, ne mora biti mlada, da mi pomaže. Najbolja bi bila neka sedamdestogodišnjakinja koja ne puši i ne pije – osmjehujući se dobacuje na kraju Jovan.

Ni S. M., rođenoj u Brodu u Bosni i Hercegovini, životna sudbina nije bila naklonjena. Iako je vedrog duha, ova devedesetjednogodišnjakinja nije željela govoriti o svojoj sudbini pod punim imenom i prezimenom jer, kako kaže, „uvijek treba biti na oprezu“.

– Kao djevojčica od 13 godina zajedno s ostatkom obitelji prekrštena sam u katoličku vjeru. Rečeno nam je da se moramo prekrstiti ili ćemo biti strijeljani – prisjeća se Drugog svjetskog rata naša sugovornica.

Poslije je to prihvatila kao normalno i redovito je odlazila u katoličku crkvu, gdje je upoznala mnoge prijateljice. Poslije rata odlazi u Zagreb, gdje se udaje za oficira JNA s kojim je dobila kćer i sina. Živjeli su lijepim životom do rata devedesetih. No muž tada umire, a nakon nekog vremena i kći. Sina odvode na ratište, gdje je bio godinu dana.

– Slavim katolički Božić i Uskrs. Zapravo ja i nisam Srpkinja kada su svi moji iz Hrvatske – zaključuje naša sugovornica. Težak život imala je ova baka, ali se i dalje bori i ne gubi duh.

A.P. nas je također molila da joj u tekstu ne navedemo puno ime. Živi u malom, urednom stanu u Novom Zagrebu. Rođena je u selu Vlahoviću kod Gline 1938. godine. Kaže da je to nekada bilo veliko selo, a sada broji tek desetak stanovnika. Školu je završila u Glini, do koje je svaki dan pješačila po deset kilometara. Oca i strica pred njezinim očima ubili su ustaše, a ona je sa sestrom i majkom cijeli rat provela bježeći po Kozari. Nakon rata dolazi u Zagreb, gdje se zapošljava kao daktilografkinja. Devedesetih raskida radni odnos i odlazi u mirovinu. Ratno vrijeme tih godina A. P. prolazi u pletenju odjeće koju prodaje na tržnici. Danas ima velikih problema sa zdravljem pa ne može odlaziti u crkvu, što je prije redovito radila. Vjera joj u životu puno znači i odlazak u crkvu jako joj fali.

Bogdanka Srdić-Vulpe, voditeljica projekta Pomoći starijima osobama u Zagrebu koji provodi VSNM, organizira volontere i dodjeljuje ih pojedinim starijim i nemoćnim osobama. Neki od njih su rekli kako su im oni doslovno spasili živote

M.N. živi u zapadnom dijelu Zagreba, u naselju Vrapče. Živi u državnom stanu kao zaštićeni najmoprimac. Iz njenog stana pruža se predivan pogled na Sljeme. Iako teško bolesna, na urednosti bi joj mogli pozavidjeti i puno mlađi. Ova sedamdesetogodišnjakinja rođena u Subotici bila je udana za podoficira JNA. Nakon smrti muža, ostaje sama sa sinom kojeg školuje i brine se o njemu. Sin se u međuvremenu oženio i sa svojom obitelji odselio se u Umag. Ona ostaje sama u stanu. Početak rata devedesetih donosi telefonske prijetnje i provokacije. Na kraju je ipak izbačena iz stana i bez ičega odlazi rodbini u Suboticu. Nakon rata vraća se u Hrvatsku, tražeći izgubljeni stan i državljanstvo. Dobiva stan kao zaštićeni najmoprimac i u njemu može biti dok je živa, ali ga ne može nikome ostaviti u nasljedstvo. Također, gotovo dvadeset godina borila se da ostvari hrvatsko državljanstvo. Bilo je tu i odbijanja u stilu: Hajde tamo odakle si došla.

– I sada sanjam zvono telefona u kasne noćne sate. Ne znam da li je to san ili stvarnost, da li me opet zovu – priča naša sugovornica.

Kada smo je na kraju pitali možemo li je u tekstu potpisati punim imenom i prezimenom, rekla nam je: „Kako želite, ali ja bih voljela da me ne potpišete, ne bih da me opet zovu.“

Bogdanka Srdić Vulpe

Bogdanka Srdić-Vulpe već je godinama voditeljica projekta Pomoći starijima osobama u Zagrebu koji provodi Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Zaslužna je što neki od ovih ljudi imaju svoje volontere koji ih obilaze, s njima razgovaraju i pomažu im. Srdić-Vulpe organizira volontere i dodjeljuje ih pojedinim starijim i nemoćnim osobama. Neki od njih su rekli kako su im volonteri doslovno spasili živote. I sama Bogdanka često posjećuje korisnike. A što je najvažnije, oni su stekli u nju veliko povjerenje. Sa svima njima je povezana i oni je zovu kada god imaju neki problem jer znaju da će ih saslušati i pomoći im.

– Nažalost, mnogi su umrli otkada je krenuo ovaj projekt pomoći starijim osobama u Zagrebu. Nekima sam održala i posmrtne govore – kaže Bogdanka.

Puno je starih ljudi u Zagrebu koji su sami, bolesni i treba im pomoć. Zato je važno da ima onih koji su im spremni pomoći. A jedan od takvih je M. S., mladi dečko koji je dio svog vremena poklonio onima kojima je pomoć potrebna.

– Ja sam dobio jedan stariji par zato jer je gospodin Danilo bio inženjer moje struke. Pomagao sam mu oko njegove opreme jer je bio slijep, a jako je volio čitati pa je dobivao knjige za slijepe osobe. Pričali bismo često o tehnici i ja bih mu objašnjavao internet. On je 40 godina bio slijep, ali je išao ukorak s tehnologijom – priča ovaj mladi volonter.

– Danilo i Milica, njegova supruga, imali su divan brak i mnogo su se voljeli. Milica se 40 godina brinula o Danilu. Ona je uvijek pričala o ljubavi, pravoj i istinskoj ljubavi i o horoskopu – prisjeća se.

Pri ruci im je bio godinama. Pomagao im je da odu u dom kada su oni to htjeli te ih i tamo nastavio posjećivati. Držao je i nekrolog kada je Danilo umro.

– To je iskustvo koje mijenja život i svakome bih preporučio da volontira pomažući onima kojima je pomoć zaista potrebna. Starijim osobama, nemoćnima i onima bez igdje ikoga pomoć je zaista potrebna – zaključuje naš sugovornik koji je ovom bračnom paru postao dio obitelji: Milica je u Rovinju, redovito se čuju, a on je posjeti kada može.

Share