U Hrvatskoj svake godine 5. augusta proslavlja se dan nacionalne pobjede, ponosa i slave. Popularno “Dan Oluje”. U Kninu, središnjem mjestu proslave, okupi se cijeli državni vrh. Tog dana sve oči javnosti uprte su u taj mali grad podno tvrđave. Drže se veliki govori koji trebaju impresionirati “male” ljude i uvjeriti ih da je nekome doista stalo do njih. Slavi se toga dana duboko u noć.

Dok jedni slave, drugi tuguju prisjećajući se dana kada su morali napustiti svoje kuće i otići u nepoznato i neizvjesno. Ta ratna 1995. godina promijenila je živote mnogima i zauvijek podijelila priče, doživljaje i sjećanja. Za većinu Hrvata to su dani pobjede i slave, a za mnoge Srbe to su dani poraza, smrti, gubitka zavičaja i uzaludne žrtve. Iz priča i sudbina djece Oluje pokušali smo sastaviti mozaik života u kojem nema ni pobjednika ni poraženog.

“Oluja počinje, imaš pet minuta da spakuješ život u jednu kesu. Nemam fotografije iz detinjstva, sve materijalno od tada mi je nevažno. Kolona i dugi prašnjavi putevi kroz Bosnu, izbezumljeni ljudi, panika, ja koja ne znam šta je s mojim roditeljima koji su me u Donjem Lapcu ugurali, iako sam se opirala, u auto rođaka da odem prva”, prisjeća se tih traumatičnih dana Nataša Drakulić, danas poznata scenaristica s beogradskom adresom koja je te 1995. imala 16 godina. Rat i izbjeglištvo odredili su je da se bori i gleda samo naprijed. Izgradila je zavidnu karijeru, ali napominje da bi sve što je postigla zamijenila za to da se rat i Oluja nikad nisu desili i da je ostala u svojoj Korenici u kojoj je imala, kako kaže, najljepše djetinjstvo. Kaže da je njena domovina Srbija u kojoj je sve zavoljela, ali kada dođe u svoje selo u Hrvatskoj, obuzme je poseban osjećaj: “Autocesta iliti autoput, skidanje s iste/istog kod Karlovca, lička magistrala, put ka kući i otvaranje prozora automobila jer je to moj zrak. Nije vazduh. E, tako se osećam. Drugačije ne umem da objasnim.”

Milan Tankosić za svoje djetinjstvo koje je proveo u Srbu, također, kaže da je bilo sretno i bezbrižno. Tog 5. augusta imao je 11 godina. “Bilo mi je teško gledati roditelje kako napuštaju sve svoje i sve što su generacije prije njih stvorile. Pustili smo našeg psa i životinje i otišli. Bili smo neizmjerno tužni, ali sam osjećao i veliko olakšanje što više nitko iz porodice neće biti u životnoj opasnosti”, priča Milan i nastavlja: “Sjećam se da sam negdje pred granicu sa Srbijom vidio malu djevojčicu koja je u rukama držala ručnu granatu. Ljudi su iz kolone bacali oružje u kukuruze pored ceste i ona ju je tamo pronašla. U jednom trenutku pomislio sam da će je aktivirati. Slika te djevojčice s granatom urezala mi se zauvijek u sjećanje.” U Hrvatsku se iz izbjeglištva vratio 2004. godine. “Na početku mi nije bilo baš drago vratiti se u Hrvatsku, ali želio sam biti uz svoju obitelj ma gdje bili. Ubrzo sam shvatio da i ovdje ima puno prilika i izazova, da se može puno ostvariti ukoliko se predano radi”, poručuje Milan. Danas Milan radi u Hrvatskoj na razvojnim politikama u sferi ruralnog razvoja. Želja mu je da se ratom pogođena područja, ali i ostatak Hrvatske što brže ekonomski razvijaju.

Iskustvo rata obilježilo je život i Saši Dragojli, novinaru Insajdera, koji je za vrijeme Oluje imao samo pet godina. “Kada si dete stvari ne percipiraš na isti način kao godinama kasnije kada s naknadnom pameću učitavaš značenje u događaje, bojiš sećanja političkim kontekstom i vabiš slike iz prošlosti menjajući ih istovremeno. To iskustvo odredilo je geografiju mog odrastanja, klasnu i socijalnu poziciju, dalo mi je jedan manjinski identitet, pre svega u Srbiji, jer si i tamo uvek dođoš, dinaroid, neko ko je došao sa strane i nemaš dugogodišnju ukotvljenost u tom društvu”, pojašnjava Saša koji se kao novinar često bavi temom rata u bivšoj Jugoslaviji. Ono što je u svom istraživanju uspio je ne upasti, kako kaže, u etničku vatru, kititi se žrtvenim ordenjem i mrziti druge nacije zbog toga što su njega protjerali. Saša danas živi u Beogradu, Srbija mu je, kaže, bliža jer se u njoj formirao i odrastao, tu su oko njega gotovo svi ljudi do kojih mu je stalo. No, za Hrvatsku je vezan na poseban način: “Deo nje u kojoj sam odrastao, danas mi je kao neko ostrvo, izmaštani prostor u kome vlada porodična idila i u kome ništa loše ne može da se desi. Kada sam se prvi put vratio u Hrvatsku to je bio za mene nekakav mistični povratak, put unazad u zemlju koje više nema, a za koju znaš da si iz nje potekao, i da je to, jednostavno, nepromenjiva činjenica. I ti to osećaš. Fizički”, zaključuje Saša.

Kao i Saša, i Miloš Markoš prve godine djetinjstva proveo je u Pađenima, malenom selu u Dalmatinskoj zagori nedaleko od Knina. Da nije bilo rata oni bi zajedno išli u školu i zajedno provodili svoje slobodno vrijeme igrajući se s ostalom djecom po kamenitim livadama. Ali život ih je odveo na različite strane. Miloš i njegova obitelj vratili su se u Hrvatsku.

Miloš je imao samo četiri godine kada je krenuo u koloni za Srbiju. U Kninu je završio osnovnu i srednju školu. “Nakon povratka teško smo živjeli. No, oskudica materijalnog nije najgore što može da ti se desi. Odrastali smo zajedno u velikoj porodici, svi na okupu”, prisjeća se Miloš. U selu su tada živjele još samo dvije porodice s djecom njegovih godina. Prije nekoliko godina nakratko je još jednom napustio svoje Pađene. “Tada se masovno, kao i sada, odlazilo u Njemačku, pa sam i ja poželio iskoristiti priliku. Nažalost, mislio sam da tamo mogu naći ono što mi nedostaje i da ću, ako se materijalno obezbijedim, biti ispunjen. Godinu dana nakon odlaska shvatio sam koliko mi nedostaje porodica, kuća i sloboda i da pun novčanik nije dovoljan za sretan život”, priča Miloš koji je u međuvremenu zajedno sa svojim roditeljima u Pađenima podigao siranu koja danas uspješno radi. “Preporučio bih svakom da živi gdje se dobro osjeća i gdje je sretan, ali volio bih da nas mladih ima više, kako u mom selu, tako i u svim selima koja su poslije rata ostala opustošena”, zaključuje Miloš koji više nikada neće otići iz Pađena. Plan mu je proširiti posao i sa svojom zaručnicom i budućom suprugom razvijati posao koji voli stvarajući svoju sreću.

Tada desetogodišnji Milan Gulić, koji je najranije djetinjstvo proveo u Benkovcu, tog 5. augusta 1995. nije mogao shvatiti razmjere tragedije koja je zadesila njegov narod na području nekadašnje Krajine, ali bez obzira na to, ti događaji su mu ostali trajno urezani u sjećanje. “Žestoko granatiranje toga jutra nije nam nagovještavalo takvu katastrofu. Djelovalo je kao i ona prethodna, ali strah, beznađe i sveukupni raspad sistema do večeri su se toliko raširili da su prilike postale više nego vanredne. Roditeljski strah i dilema da li krenuti ili ostati, noćno tumaranje kroz Bukovicu i Liku, svitanje u Bosanskoj krajini, glad, žeđ, plač, iznemogli starci i mala djeca, ostavljena vozila, vijesti o pogibijama i nestancima ljudi slike su koje se ne mogu zaboraviti i koje mi se i danas često vrate u snovima. Taj posljednji dan u rodnom kraju, taj petak 4. avgust, najčešće sanjam. Uvijek je drugačiji san, ali isto pitanje: šta bi bilo da smo ostali na svome”, pita se i danas Milan. Iako mu je odlazak u Srbiju izgledao kao spas i olakšanje, prisilno usmjeravanje prema Kosovu i Metohiji učinili su mu gorkim prvi susret s tom zemljom. Međutim, ubrzo je ipak shvatio da je došao u prijateljsku sredinu koja ga je prihvatila onoliko koliko je mogla i koliko je imala. Milan je danas doktor povijesti, a za odabir tog studija nije imao dilemu: “Moje osobno interesovanje za istoriju proističe iz porodice, a opredjeljenje da se bavim proučavanjem istorije Jugoslavije, sa posebnim naglaskom na Srbe u Hrvatskoj, potiče sigurno i iz životnog iskustva i regionalnog porijekla”, pojašnjava i dodaje kako na ključno pitanje ni danas ne može pronaći odgovor: “Kako je tako brzo isplivala mržnja i bezosjećajnost kod ljudi koji su do tada živjeli u istoj državi? Kako su neke, do tada nevažne stvari, postale tako važne? Kako je kao rješenje za ekonomske probleme ponuđena mržnja”, pita se Gulić. Danas, kaže, većina nekadašnje djece iz izbjegličke kolone nije zainteresirana za događaje koji su prethodili njihovoj tragediji. I Milan je snažno vezan za svoj kraj jer, kako kaže, čovjek uvijek ima poseban osjećaj i bliskost prema onome gdje je prvi put ugledao dan.

“Zapravo sam tek neposredno prije i za vrijeme trajanje vojne akcije Oluja vidio rat uživo i to su situacije koje predstavljaju šok za svakog čovjeka bez obzira na uzrast, nacionalnost ili vjersku pripadnost”, prisjeća se Milan Đurđević koji je tada imao osam godina. U Srbiji se školovao i završio Fakultet političkih nauka. Iako su njegovi roditelji ostali u Srbiji, Milan se odlučio na povratak u Hrvatsku. “Iako možda zvuči patetično, od trenutka kada sam 1995. godine napuštao svoju kuću, znao sam da ću se jednog dana vratiti. To se konačno dogodilo 2016. godine. Pored svih blagodati življenja u velikom, i za naše prilike, kozmopolitskom gradu Beogradu, nisam se tamo pronašao. Prirodnije se osjećam u manjoj sredini, odgovara mi sporiji tempo života, bez stresa i nervoze, čist zrak i zdrava hrana”, ističe Milan. Kninski kraj je vjekovima etnički i vjerski raznolik, ali, kako kaže, razlike u govoru, običajima i navikama lokalnih Srba i Hrvata su minimalne. “Na području općine Biskupija živi oko 1.100 stanovnika, a Srbi i Hrvati međusobno sarađuju bez ikakvih problema”, tvrdi Đurđević, koji je ujedno i načelnik te općine. “Prihvatam činjenicu da mnogi u Hrvatskoj na proslavu Oluje gledaju kao na nešto veoma bitno i neodvojivo od identiteta savremenog Hrvata, ali ja, kao pripadnik srpskog naroda, moram istaći da mi je sam koncept obilježavanja tog događaja neprihvatljiv zbog toga što na njemu nema spomena civilnih žrtava srpske nacionalnosti i centralnog spomen obilježja svim žrtvama.” No, bez obzira na sve, Milan je zadovoljan životom u svom kraju s mnogo neotkrivenih i nerealiziranih potencijala.

Ovo je samo šest sudbina mladih ljudi od hiljada drugih sudbina čije je živote rat zauvijek promijenio i usmjerio nekim putovima o kojima nisu mogli ni sanjati. Iako su tada bili djeca, izbjeglištvo je ove mlade ljude zauvijek obilježilo i to iskustvo će nositi sa sobom cijeli život. Ali, isto tako, oni su primjeri da se i s tim traumatičnim iskustvom može ići kroz život bez mržnje imajući u vidu da je rat 90-ih godina prošlog vijeka nanio previše zla svim zaraćenim stranama. Nažalost, ljudi su ginuli “jer su se carevi igrali rata”. Jedina pjesma koja bi se 5. augusta trebala čuti u Kninu, a i na svim drugim ratom pogođenim područjima, ona je Balaševićeva: Samo da rata ne bude. Jer to nije samo pjesma, to je najiskrenija molitva svih nas koji smo rat proživjeli.

Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.