Žrtve zaslužuju naše sjećanje

Share

Komemoracijama u Dotršćini i na Mirogoju obilježena je 70.godišnjica oslobođenja Zagreba.

U organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske 7. svibnja organizirana je komemoracija u Spomen parku Dotršćina u zagrebačkoj četvrti Dubrava. Danas uređena šuma, najveći zagrebački gradski park, od svibnja 1941. pa sve do prestanka postojanja fašističke NDH, ustašama je služila kao stratište. U njoj su najčešće strijeljanjem ili vješanjem, ali ponekad i okrutnijim metodama pogubili oko 7.000 ljudi. U Dotršćini su ubijani većinom politički protivnici ustaškog režima i sami pripadnici hrvatskog naroda, što antifašisti, što obični građani. Genocid nad zagrebačkim Srbima, Židovima i Romima većinom je provođen deportacijama u koncentracijske logore. Procjenjuje se da su oko 2.000 dotršćinskih žrtava bili članovi KPJ i SKOJ-a.

Kao posebno tragična epizoda ističe se smaknuće same „kreme“ zagrebačkog i jugoslavenskog komunističkog pokreta u srpnju 1941. Naime, u znak odmazde za ubojstvo jednog redarstvenog agenta, ustaše streljaju Božidara Adžiju, Otokara Keršovanija, Ognjena Pricu, Simu Crnogoraca, Augusta Cesarca i mnoge druge. Ovi intelektualci koji su kao komunisti bili progonjeni i u Kraljevini Jugoslaviji, bili su, neki čak i prije uspostave NDH, internirani u logoru Kerestinec pored Zagreba. Pjesnik August Cesarec, veliki prijatelj i suradnik Miroslava Krleže je u posljednjim trenucima u zatvoru u ulici Račkoga broj 9 na zidu zapisao: „U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!“. Da je baš naš pjesnik autor ovoga natpisa, utvrđeno je ekspertizom rukopisa.

Na komemoraciji, na kojoj smo se prisjetili ovih nevinih žrtava vijence su položili predstavnici SNV-a, Documente, SABA RH, Ministarstva branitelja i drugih. Okupljenima se uime Documente obratila i jedna od utemeljiteljica Antifašističke lige, Vesna Teršelič. Istaknula je važnost kulture sjećanja, kazala kako je učenje o ovakvim mjestima najbolje oruđe u borbi protiv ponovne fašizacije društva, ali i izrazila svoje nezadovoljstvo zbog marginalizacije Spomen parka Dotršćina u javnosti i činjenice da ga ne posjećuju zagrebački srednjoškolci. Jedini koji imaju prilike da se upoznaju s ovom tamnom stranom zagrebačke prošlosti jesu oni koji imaju dovoljno svjesne profesore povijesti, ali višegodišnja tradicija organiziranih dolazaka ne postoji.

Okupljenima se tijekom komemoracije, kao i sljedeći dan na svečanoj sjednici Gradske skupštine, obratila živa legenda, sudionik NOB-a devedesetosmogodišnji Juraj Đuka Hrženjak: „Reći ću vam da su na ovom mjestu gotovo svi ubijeni bili Hrvati od kojih su mnogi bili i katolici, siroti Srbi, Židovi i Romi iz Zagreba su veoma brzo nestali. Ovdje su ubijeni i oni koji nisu imali nikakve veze s politikom. Neki su ovdje završili samo zato jer su pomagali susjedima koji su otprije bili pod paskom ustaškog režima. Hrvatski kvislinzi bili su veoma okrutni, bili su najgori od svih europskih kvislinga, ja se u partizanima niti jednoga dana nisam bojao streljanja, bojao sam se zloglasnih ustaških mučenja. Ovdje leže obični ljudi, ovdje leži na stotine Mara, stotine Katica, stotine Jureka, Štefeka i Ivana. Molim vas sve okupljene, da se zajedno borimo kako se tako što u našemu Zagrebu nikada ne bi ponovilo!“ rekao je Đuka ne bez emocija u glasu.

Nakon komemoracije pored Bakićevog spomenika Put mučeništva, bila je organizirana šetnja tzv. dolinom grobova mjestom na kojem su se odvile same likvidacije. Na tom mjestu razgledali smo šest kristaličnih skulptura koje je također izradio naš najveći impresionistički kipar. Na dan samoga oslobođenja hrvatske prijestolnice, prisjetili smo se onih najzaslužnijih, narodnih heroja Hrvatske. Položeni su vijenci na grobnicu Narodnih heroja, u kojoj ne počivaju samo oni odlikovani najprestižnijim jugoslavenskim ordenom, već i drugi istaknuti pripadnici radničkog pokreta. Spomenimo ih sve redom: Pero Popović Aga, Josip Debeljak, Josip Kolumbo, Paja Marganović, Josip Kraš, Janko Gredelj, Božidar Maslarić, Većeslav Holjevac, Uroš Krunić, Pavle Vukomanović, Dušan Ćorković, Adam Petrović, Stevan Opsenica, Milan Kuprešanin, Franjo Knebl, Janko Mišić, Zlatko Šnajder, Josip Adamić, Nikola Hećimović, Vojin Kovačević, Đuro Salaj, Stjepan Debeljak, Kata Pejnović, Rade Grmuša, Mile Počuča, Izidor Štrok, Dušan Egić, Dinko Šurkalo, Rade Končar, Slavko Komar, Rade Bulat i Milutin Baltić. Bez želje za brojanjem krvnih zrnaca, samo porijeklo ovih boraca u ukazuje na internacionalni karakter antifašističke borbe i veliki doprinos koji su prije 70 godina pobjedi nad fašizmom dali hrvatski Srbi, vođeni ne partikularnim nacionalnim interesima, već željom za boljom, pravednijom i slobodnijom Hrvatskom utemeljenoj na bratstvu hrvatskog i srpkog naroda.

Danas je teško reći da su hrabri Kordunaši, Ličani, Dalmatinci i mnogi drugi odnijeli pobjedu. Njihova pobjeda bila je privremena, a da li će biti i konačna ovisi o nama. Kada bi ti heroji ustali iz svoje mirogojske grobnice zatekli bi se u velikoj manjini, zatekli bi deindustrijaliziranu, osiromašenu i mržnjom zatrovanu Hrvatsku. Hrvatsku kojoj su oduzete mnoge tekovine narodnooslobodilačke revolucije. Danas kada se poziva na “čistu Hrvatsku“, kada šačica ekstremista daje ultimatume Vladi, a na djelu je majorizacija Srba još od 1991. mogli bi za početak malo hrabrije zagovarati reafiramciju jedne od najvažnijih tekovina NOR-a, ako želimo da pobjeda iz 1945. bude i konačna. Riječ je o tekovini koja je izborena od strane hrabrih Kordunaša, Ličana i Dalmatinaca i drugih, a koja je potvrđena na zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom koje je definirano kao stup državnosti RH u njenom Ustavu. Ipak jedna od najvažnijih točaka donijetih u Topuskom iz hrvatskog Ustava je “ispala“. Radi se, naravno, o konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj. Ukoliko se nismo spremni boriti za to pravo naših sugrađana koji su se nepravedno zatekli u statusu manjine, ako se nismo spremni boriti za državu zasnovanu na ravnopravnosti i toleranciji, onda nemamo što tražiti ispred grobnice onih koji su za tu ideju dali ono najdragocjenije – svoj život.

 

Share