Sudeći po primjeru Topuskog, djelo Ante Lišaje “Knjigocid” u izdanju SNV-a moglo bi dobiti novi nastavak, jer proces čišćenja školskih knjižnica od nepoćudne literature nije prestao.

Kada je jedna učenica 7. razreda osnovne škole Vladimir Nazor u Topuskom, neposredno pred zimske praznike, zatražila u školskoj knjižnici “Ježevu kućicu” Branka Čopića, jednu od najboljih poema ljubavi prema vlastitom domu ikada napisanu, koja se danas proučava na mnogim svjetskim sveučilištima, ostala je iznenađena jer te knjige u školskom fondu – nema.

Još više su bili iznenađeni njeni roditelji koji su joj upravo savjetovali da posudi i pročita “Ježevu kućicu”, a posebno su bili zgranuti kada su saznali da u školskoj knjižnici nema ni “Bosonog Djetinjstva” istog autora, o “Nikoletini Bursaću” da i ne govorimo. Na policama nema ni Kočićevog čuvenog “Jazavca pred sudom”, ni Zmaja Jove Jovanovića, Branka Radičevića, Đure Jakšića, niti Njegoša, pa čak niti u latiničnim izdanjima. Da kćerku, a i sebe ne bi izlagali mogućem šikaniranju, na priču o siromaštvu knjižnice upozorili su tjednik Novosti.

Profesorica Branka Kuzmić, voditeljica školske knjižnice u osnovnoj školi Topusko, objašnjava da je na ovo radno mjesto došla prije 8 godina i već tada nije zatekla knjige srpskih ili bosanskih autora.

– Ako su uklonjene, to je bilo prije mog dolaska i o tome nema nikakvog traga. Profesorica sam književnosti i mislim da bi, recimo, “Ježeva kućica” trebala biti u našim vitrinama, ali sredstva koja dobivamo od nadležnog Ministarstva jedva pokrivaju obavezni program lektire. Raspolažemo sa 4 tisuće knjiga, napominje Branka Kuzmić. I Nazor na podu zahoda

Čitav svoj radni vijek, od 1955. pedagog Milan Abramović proveo je u Topuskom, a misterioznim nestancima knjiga srpskih autora i izdavača ne može se načuditi.
– To je pravi kulturocid. To je nekada radila Crkva i njena Inkvizicija, spaljujući “nepoćudne” knjige, to je radio Treći Reich, pa zar smo dotle došli? Posebno me ražalostilo što su na podu WC-a pronađene knjige Vladimira Nazora. Upravo ovdje u Topuskom, na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a, izglasan je 1943. prvi hrvatski Sabor, a za predsjednika je izabran upravo Nazor. Tu su udareni temelji hrvatske državnosti, a eto, djelo prvog predsjednika Sabora bilo je odbačeno tamo gdje je mjesto fekalijama- razočaran je Abramović.

Mirko Ožanić, umirovljeni profesor sa 42 godine staža u prosvjeti, od 2000. godine bio je ravnatelj Osnovne škole u Topuskom i ne slaže se s dijelom izjave Branke Kuzmić.

– Kolegica Kuzmić je već uvelike radila u školskoj knjižnici kada sam otišao u mirovinu i vrlo dobro zna da sam u knjižnici ostavio sve knjige kojih danas nema, popisane i sistematizirane. Knjige srpskih i bosanskih književnika, knjige na ćirilici, te knjige izdavačkih kuća iz Beograda, Sarajeva i Novog Sada, spremio sam i ostavio u posebnu vitrinu, kako bi se lakše pronašle, a njih je bio priličan broj. Danas ih jednostavno nema. Kruže priče da su prodane u stari papir, što bi bio pravi kulturocid, ali to je neprovjereno. No činjenica je da za nestanak stotina knjiga nema nikakvog traga. Čudi me da kolegica Kuzmić o tome nema pojma – kaže Ožanić.

Kada je 1555. bivši veliki inkvizitor Gian Pietro Carafa proglašen papom Pavlom IV, odmah je odredio osnivanje povjerenstva za sastavljenje popisa zabranjenih knjiga, pa je 4 godine kasnije tiskan prvi zloglasni Index Librorum Prohibitorum. Na popisu se našlo 1107 knjiga naprednih filozofa i znanstvenika. Sve su spaljene jer autori nisu slijedili učenje i put svete Majke Crkve. Četiri stoljeća kasnije, povijest se ponovila. U svibnju 1933. nacisti na lomači, na berlinskom Opernom trgu, spaljuju knjige autora Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Franca Kafke, Karla Marxa, Fridricha Engelsa, Berttolta Brechta i drugih. Spaljeno je 25 tisuća knjiga nepoćudnih autora.

Da u Topuskom postoji “Index Librorum Prohibitorum”, potvrđuje još jedan događaj koji je u dobroj mjeri uznemirio javnost. Naime, 2007. u sanitarnom čvoru (čitaj WC-u!) stare zgrade Općine, neposredno uz zahodsku školjku, na podu je pronađeno više stotina odbačenih knjiga srpskih autora, ali i nesrpskih književnika u izdanu kuća iz bivše Jugoslavije, od kojih je većina bila potpuno neoštećena, a neke i potpuno nove.

Na većini je bio utisnut žig da su “…svojina knjižnice i čitaonice Topusko”. Na podu zapušenog i prljavog zahoda našli su se Vladimir Nazor, Desanka Maksimović, Ivan Goran Kovačić, Branko Čopić, Branko Radičević, Zmaj Jova Jovanović i drugi.

Na povelikoj hrpi bilo je pravih relikvija, na pr. ” Pjesme u tmini” Miroslava Krleže izdane 1937. zatim sabrana djela Augusta Šenoe iz 1964., koje je danas teško naći i u najboljim antikvarnicama, “Melita” Josipa Eugena Tomića i druga djela hrvatskih pisaca, no “greška” je bila što su, iako na latinici, njihovi izdavači bili “Svjetlost” Sarajevo i “Rad” Beograd. Nikakva istraga nije provedena niti je utvrđena odgovornost.

Najodgovornija osoba za odbačene knjige, Jasna Jednačak, ondašnja voditeljica matične Službe za knjižnice Sisačko – moslavačke županije, na tadašnji upit nižepotpisanog novinara, cinično je odgovorila da “…za nekim knjigama ne treba plakati, to čine samo oni koji ih ne čitaju ?!”.

Epilog čitave priče bio je neobičan. Čistačice su drugi dan počistile pod općinskog zahoda, ni danas se ne zna gdje su završile vrijedne knjige, a autora ondašnjeg (i ovog) teksta Jasna Jednačak tužila je za klevetu, izgubila sudski spor, nije platila sudske troškove i odselila je u Zagreb, gdje i danas radi u nekoj od knjižnica.

Izvor: SNV